СРЂ

— 1095 —

Dalni povod prvomu poslanstvu Boškovića dao je seđmogodišni rat (1756-63) između Francuske i Engleske. Taj se rat raširi po svim morima četiriju dijelova svijeta. Dogodi se, dakle, da je u početku toga rata jedan Francuz u Gružu spremao brod, koji je po pronesenom glasu imao pod dubrovačkom zastavom krcati drvo za Marsiju i Lion. S druge strane raznio se bio glas, da dubrovačka republika dopušta Englezima na svojem zemjištu graditi brodove. I tako je Dubrovnik s obiju strana bio obijeđen, da je povrijedio neutralnost, pak se bilo bojati, da ne bi s toga nastradalo negovo brođarstvo i trgovina, jedini izvor blagostana. Bošković, tada profesor u rimskome kolegiju, bio je od dubrovačkoga vijeća umojen, da pohita u Pariz, da pogibao odvrati i stvar razjasni. On je tada bio dobio drugo poslanstvo od Liike, te s toga nije mogao poći u Francusku. Ali to nije potrebito bilo, jer je on preduzeo zgodne korake kod francuskoga poslanika u Rimu, koji je po negovim vijestima svoju vladu upućivao, i kod kardinala Valentija, koji je na korist Dubrovnika posredovao kod poslanika, рабе i kod samoga pape Benedikta XIV. Papa je pismom od 22. juna te godine, na posredovane Boškovićevo, preporučio francuskome poslaniku Dubrovnik. U tome pismu papa zove Boškovića »celebratissimo matematico«. Nuncij apostolski zauzeo se također kod dvora L U( ievita XV., a sam Bošković obavijestio ga je o stanu pitaiia pismom od 28. jula iste godine. Sva su ova posredovana tako uspjela, da je Bošković mogao dubrovačko vijeće na 17. i 24. avgusta iste godine iz Rima obavijestiti, da se ona razmirica može smatrati poravnanom. Godine 1760. on je u Parizu posredovao kod vojvode Choiseul-a, u razmirici između dubrovačkoga vijeća ifrancuskoga konsula, i preporučio dubrovačkog odaslanika Frana Sorkočevića. Uslijed toga je konsuo bio kažnen premještajem od francuske vlađe. Godine 1774. Bošković postade francuskim građaninom. Tada on pisa vijeću iz Pariza, dne 8 februara iste g.: »Quantunque ora divenuto francese e gia pensionato di S. M. cristianissima e destinato suo ufficiale, avro sempre in vista la prima mia patria naturale. Non manchero ai doveri verso ambedue, pro-