СРЂ

— 1094 —

čitao djelo Koste Stojanovića o velikom dubrovačkom geniju, Josipu Ruđeru Boškoviću. Pisac je svojim djelom nastojao prikazati u pravoj slici ovoga veleuma, a vaja priznati da je i uspio. On je samo prikazao Boškovićev naucni rad, a nije se dotakao negova privatnoga života i rada za domovinu. Da bude slika potpuna, ja ću se u ovome članku osvrnuti i na negove zasluge za domovinu. Boškovićevim privatnim životom ne ću se baviti U narednom broju nastojaću prikazati i negov kniževni i znanstveni rad, onim redom, kako ga je Kosta Stojanović u svojoj knizi zabiježio. * Bošković se u velike zauzimao za napredak i korist dubrovačke republike. Kraju pojskomu Stanislavu Avgustu piše on godine 1771: »Dubrovnik je moja domovina; ondje imadem svoje, a među ovim još živu i krepku majku od 95 godina«. Ponosio se da je član dubrovačke republike, koja je znala za toliko vijekova sačuvati svoju slobodu i prosvjetu na zapadnoj tačci balkanskoga poluostrva. »Koji predmet — piše — može za mene znamenitiji biti od onoga, u kojem se radi da se od propasti očuva moja domovina? Ja nemam one velike zasluge, radi koje su u sva vremena veliki kniževnici stekli i kod neprijate]a obzir za svoje kuće i dom; nu na svaki način zaslužuju obzir oni veliki umovi, koji su uvijek izlazili iz one zemje, veliki kniževnici, koji, rođeni ondje, časte naš vijek i danas svojim djelima.« Ponosio se, da Dubrovnik, opkojen sa svih strana varvarstvom i neznanem, stječe ugled u cijeloj Evropi radi znatnoga broja pisaca prvoga reda, koji uživaju opće štovane u kniževnom svijetu. Neprekidno se dopisivao sa Stajem, Sorkočevićem, Zamanom i drugim; ovi bi ga vjerno izvještavali o svakome pothvatu dubrovačke republike, a negov sud bio je uvijek uvažen od dubrovačkoga senata. Od godine 1756. pak do godine 1783. nalazimo ga u tuđini, kod raznijeh vlada, kao zastupnika dubrovačkijeh interesa. Bio je poslanik u Rimu, Parizu, Varšavi, Beču, Milanu i Londonu. Gdje god bi mu se desila prilika, znao je istaći potrebe svoje domovine.