СРЂ

— 1102 —

Sva je aristokracija od pluga jela ondje, kod gazde Jourdain-a, gostioničara i trgovca s konma, prepredenaka koji je imao novaca. Taniri prolažahu, pražnahu se kao i vrčevi žute jabukovače. Svak pripovijedaše o svojim poslovima, o kupnama i prodajama. Raspitivahu se za letinu. Vrijeme bijaše ugodilo za zelen, ali je bilo ovlažno za žito. Sve od jednom zatutni buban, u dvorištu, pred kućom. Svi ončas poskakaše, osim nekolicine ravnodušne, i potekoše na vrata, na prozore, s ustima još punim i s ručnikom u ruci. Pošto svrši udarati, zdur reče isprekidanim glasom svojim, i naglasujuci svoje fraze u kontratempu: — Daje se na znane stanovnicima Grordeville-skim, i u opće svijem — te su na pazaru, da se izgubila jutros, na putu Beuzeville-skom, između — devet ura i deset, jedna novčarka od crne kože, s pet stotina franaka i s poslovnim ispravama. Ko je našao, neka je ponese — odmah na općinu, ili gazdi Srećku Houlbreque-u, iz Manneville-a; dobiće dvanaest franaka nagrade. Za tim čovjek ode. Čuše se još jednom u daleku gluhi udarci bubna i oslableni glas zdurov. Tada se zapodjede razgovor o tom događaju te nagađaliu lioće li gazda Houlbreque imati sreću da nađe svoju novčarku ili ne će. I objed se dovrši. Taman da će ispiti kafu, kad se žandarski brigadijer ukaza na vratima, te zapita: — Je li ovdje gazda Hauchecorne, iz Breaute-a? Gazda Hauchecorne, koji je sjedio na drugom kraju od stola, odgovori: — Evo me. A brigadijer prilivati: — Gazda Heuchecorne, hoćete li biti tako dobri poći sa mnom na općinu. Gospodin bi načeonik htio govoriti s Vama. Se|ak, začuđen, uznemiren, ispiodjednom svoju čašicu, diže se i, još pognutiji nego li u jutro, jer prvi koraci iza svakoga počivana bijaliu osobito mučni, uputi se ponavlajući: — Evo me, evo me.