СРЂ

— 1104 —

Na svrhu, načeonik, u krajnoj neđoumici, pusti ga, navijestivši mu da de prijaviti stvar državnom odvjetništvu i potražiti uputstva. Vijest se bijaše prosula. Kad je starac izišao s općine, opkoliše ga i stadoše ga pitati, koje ozbijno, koje podrugjivo, ali bez;}utine. On poce pričati o uzici. Ne vjerovaše, nego mu se smijahu. Putem ga svak zaustav|aše, ili on sam zaustavjaše poznanike, započinući nebrojeno puta svoje pričane i svoje pravdahe i pokazujući svoje izvrnute gepove, za dokaz da nema ništa u nima. Ali mu govorahu: — Hajde, stara lijo! I on se srđaše, Juteći se, pomamjen, očajan, što ne će da mu vjeruju, ne znajući što da radi i pričajući neprestano što mu se dogodilo. Smrče se. Vajalo je otiti. On se uputi s tri svoja susjeda, kojim pokaza mjesto, gdje bješe dokučio onaj komad užeta; i cijeloga puta ne presta govoriti o tom dogadaju. U večer, obide čitavo svoje selo, da ispriča svakome svoju nevolu. Niko mu ne htjede vjerovati. Cijelu je noć imao groznicu. Sjutra dan, oko ure po podne, Marij Paumelle, momak sa salaša gazde Breton-a, ratara u Ymanville-u, vrati novčarku s novcima gazdi Houlbreque-u, iz Manneville-a. Taj čovjek tvrdaše, da je zbija našao novčarku na putu; no, ne znajući čitati, bijaše je odnio kući i predao svome gospodaru. Vijest se prosu po okolici te i gazda Hauchecorne obazna za nu. Odmali stade obilaziti od jednoga do drugoga i pripovijedati iz nova svoj događaj, potpuhujući ga svršetkom. To bijaše za n prava pobjeda. — Nije me toliko bolela, govorio je, stvar, razumjete li, već. laž. Ništa ti ne će škoditi, koliko kad te kore radi lagana. Vas dan govoraše o tome, pričaše na putu čejadi koja prolažaše, u krčmi čejadi koja pijaše, na izlasku iz crkve iduće nedjeje. Cak zaustavjaše i nepoznanike da im pripovjedi. Sada, bijaše miran, pa ipak nešto ga tištaše a da ne znaše ni sam