СРЂ

— 1105 —

što. Kao da mu se podsmijevahu slušajuci ga. Kao da ne bijahu uvjereni. Cinaše mu se, kao da cuje, da ga za leđima kleveću. U drugi utorak pođe na pazar u Gođerville, jedino iz neodojive potrebe da priča svoj slučaj. Malandain, stojeći na vratima, stade se smijati kad ga vidje proći. Zašto? Pristupi k nekom gazdi iz Criquetot-a, ali mu ovaj ne dade svršiti već, pokucavši ga po trbuhu, okresa mu u oči: „Hajde, stara lijo!" I okrete mu leđa. Gazda Hauchecorne osta zabezeknut i sve to nemirniji. Zašto ga bijahu prozvali „starom lijom"? Pošto sjede za sto, u gostionici Jourdain-ovoj, stade opet objašnivati stvar. Neki trgovac s konma iz Montivilliers-a dovikne mu: — Dosta, dosta, lukavče stari, znam ja tu tvoju uzicu! Hauchecorne promuca: — Ma kad su je našli, onu novćarku! — Suti, moj čiko, jedan nađe a drugi vrati. Ni luk io, ni nim vono! Sejak osta pridušen. U neko doba razumijevaše. Bijeđili su ga, da je povratio novčarku po jednom drugu, sukrivcu. Htjede se braniti. Svi za stolom prskoše u smijeh. Ne mogne ni doobjedovati, već ode u sred podrugivaiia. Vrati se kući, zasramjen i rasrđen, pridav]en od srgbe, od zabune, poražen toliko više, što bijaše kadar, sa svojom normandskom prepredenošću, da ucini ono radi ćega, ga bijeđahu, pa, šta više, i da se pohvali kao lijepim podvigom. Sve mu se u smetenosti činaše, da ne može dokazati nevinost svoju, jer je negovo lukavstvo bilo poznato, te osjećaše da ga nepravedna sumna pogađa u sred srca. Tad робе iznova pripovijedati svoj dogadaj, produžujući svaki dan svoje kazivane, dodajući svaki put novili razloga, energičnijih prosvjeda i svečanijih zakletava koje izmiš]aše i preprav]aše u časovima svoje samoće, kad mu duh bješe obuzet jedino onim slučajem. Vjerovahu mu toliko mane, što je negova obrana bila zapletenija i negovo razložene hitrije. — To su razlozi laživaca, govoraliu za hegovim- leđima.