СРЂ

— 1126 —

— А da pukla ti je pogibija od Vukote, dok te sjutra vidi, rekoh ja kao u sali, vratiće te odmah s ovim ženama nazad. — Vala ne će živog, a viđećeš, dok bar ne ubijemo jedan boj! — A imaš li pušku? — Ne; nijesu mi je dali, a moja je vrsta sva ima, odgovori on tužno. — Pa kako ćeš u boj bez puške? — Tako .... ja imam nož, гебе, i kucnu se rukama po silaju. U taj mah stigosmo pred moju kolibu, i ja vidjeh pri svjetlosti vatre, koja još tinaše u mom savardaku, kako mu istrče iza neke široke remicine, kojom bijaše pripasao one trane oko sebe, jedna ogromna nožina crnih korica, na svu priliku ona ista, koju smo ranije viđali gdje visi o gajtanu u onoj kolibi u „Zabrđu". Kad ga izbliže razgledah, ja se jedva uzdržah od smijeha, jer sad i još smješniji izgledaše, ovako „naoružan" onom dugom i nezgrapnom palošinom. Inače, u drugom se ne bješe ni najmane izmijenio od kad ga bijah posledni put vidio. Videći da je mrtav gladan i umoran od puta, ja ga ne htjedoh više zapitkivati, nego mu ponudih što sam imao, da pojede i popije, pa ga ostavim na miru, da se ispava i odmori. Sjutra dan u jutru poceše da se skupjaju oko nega, kao neko čudo, a on samo blene i zirka uplašeno oko sebe kao kakva div].a zvijer, kad dopadne ]ucrtma šaka. Javi neko Vukoti, i evo ti nega gdje leti kao bjesomućan. Kad ga opazi Trano, sav uzdrhta kao prut nad vodom, živo ustade, zadjede nož za onaj remik, i ispravi se uz rebro moje kolibe, a iz očiju, rekao bi, e mu varnice zasijevaše. — Bog š' nama i anđeli boži — zavika Vukota, kad se približi k nama, pa se prekrsti, vajda od cuda, zatim dodade: — Od kud ti, ovdje, sukletvo jedna, kako si smio doći i kome si ostavio onu stoku? — Ko? A drugi kako su ostavili? progovori Trano, dosta odvažno. — Zar si ti kao drugi, ukletvo nijedna! prodera se Vu-