СРЂ

— 1125 —

što je koja mogla i imala. Mi svi nagrnemo na onu stranu, da vidimo koje su i kome dolaze te dične kceri naših kršnih gora, da ga srećna pokrijepe, utješe i očeliče za daju junačku borbu. Nijesmo dugo čekali, a pred nama se pojavi gomilica od petnaest dvadeset žena, pognutih svaKa pod bremenom Лака brašnenika" — raspitujući i tražeći očima u onoj gunguli one, čija ih je jubav i pokrenula na ovaj daleki i često puta opasni i pogibni put.... Za čas, pa se sve razidoše i iščezoše u raznim pravcima polu-tamnoga logora, srećne i zadovo].ne, što su svoje mile zdravo i veselo našle, i što ih sad, ovako po mraku, stopu u stopu praćahu k nihovim skromnim ložnicama. Mnogi, razočarani — a među tijem bijah i ja — stadoše se, pokuneni, vraćati k svojim kolibama, a mnogi se uputiše k svojim „srećnim" drugovima, bajagi da raspitaju i čuju što za svoje domaće, a u samoj stvari najviše radi toga, da se dogovore i „porazgovore'* s kakvom punom tikvinom vina ili rakije, bez kojih, zanago, ova „bijela vojska" ne dolazi nikad u logor. Tek što se bijah okrenuo da se vratim, čuh da me neko zovnu po imenu. Ja se ozovem i pogledam u pravcu odakle dolažaše taj glas. Iza jednoga žbuna vidjeh, najprije, kako mi se mjernu u mraku neka crna silueta, i odmah se uputi k meni. Kad se približi oslovi me: — A gdje su naši? Ja ga na prvi mah ne poznadoh i zapitam ga: — Ko si ti, i koji naši? — Pa naši, бобе,.... otac i braća Ja sam Trano. — 0, Trano! Od kud ti? — Pa ja evo doša'.... ali ne ću kod naših.... karate me.... pa pitam samo. — A kako si došao? — Sve za ovim ženama.... polako, izostajući po cio puškomet iza hih, i krijući se da me ne opaze, pa tako i dodob, a one me i ne viđeše. — A stoku kome si ostavio, i znadu li doma da si ti ovamo otišao? — Ne, ne žnadu; a stoku sam zatvorio u onu kuću na Podine, ali Stanuša žna, pa će našima javiti.