СРЂ

— 1124 —

DIVLI ČOVJEK.*) — P. I. Vukić. — (Кгај) ш. Prošle bjehu pune tri godine, a ja nijesam viđao Trana. To bješe jedne divne julske noći, u logoru, koji, poslije nekoliko dana, postade krvavo razbojište vrlo značajne bitke između krsta i polumjeseca. Naš batajon bijaše raspoložen na jednom planinskom visoravnu, koji se, u ono vrijeme, nalažaše duboko u teritoriju našega neprijateja. Mnogobrojne logorske vatre svjetlucahu na cijelom ovom prostoru, kao da se nadmetahu s onim sjajnim zvjezdicama, koje u taj mah veselo treperahu na vedrom i plavom južnom nebu. Laki modrikasti oblacak, koji se od tih ogneva blago nad logorom izdizaše, pa poslije, nošen tihom strujom planinskoga povjetarca, spuštavaše nežno okrug hega, pravjaše tamnosiv prstenasti vijenac, koji ti izgledaše kao poručen okvir ove divne logorske slike. Ove ogneve okružavahu mnogobrojne gomilice vojnika, od kojih neki razgovarahu, neki se šajahu i smijahu, neki pušahu, neki zijevahu i sjedeći drijemahu, a mnogi hrkahu i već u velike spavahu. Kad bi se popeo na skalasti brežujak, koji se nalažaše u neposrednoj blizini našega logora, i pogledao oko sebe, mogao bi vidjeti i još oko petnaest dvađeset takvih slika, gdje bjehu razmješteni i ostali bata].oni naše vojske, gotovi na prvi trubni znak da polete u krvav bojni okršaj i uhvate se u koštac sa svojim starim i okorjelim neprijatelem. Na jedanput umuce pjesma i smijeh, a pronese se po ]ogoru neki žagor, koji se ončas pretvori u citavu uzbunu. Svak bješe na nogama i pitaše: šta se dogodilo? — „Bijela vojska, bijela vojska!" — zacuše se neki glasovi s jedne strane od logora. Sad smo svi znali, ko je ta „bijela vojska" . . . . To su bile brižne matere, vjerne ]ube i hežne sestrice, koje su prejurile da]inu od četiri pet dana hoda, da donesu svojim muževima, braći i sinovima, skromni tajin i ostalo,

*) Vidi br. 17, 20 i 21.