СРЂ

— 1134 —

— Ah, Drago, Drago! mnogo li sam ti zgriješio! Ovo me i još više zaeuđi, ali ja ne rekoh ništa, nego čekah s nestrp}enem, da ako iz negova daj.ega razgovora dokučim uzrok ovoj zagonetnoj promjeni, koja ovako naglo bijaše nastupila u negovoj duši.... On kao da pročita u mojim očima to što ja žejah čuti, pa pokuša najprije da se malo podigne, ali pošto vidje da ne može, škripnu zubima kao da pregrize ono teško jaoh, koje mu se u taj mah od velikoga bola otimaše iz negovih razlomjenih grudi, zatim se uhvati objema rukama za ranu, koja mu zjaše, baš ispod one dvije medaje, te mu višahu o lijevoj napravi guiiine, pa робе isprekidanim glasom: — Ne ću da vi se falim, ali zlarad, nijesam se ni danas krio, kao ni do danas što nijesam nikad.... Kad ono jurišimo, kao što žnate, srete nas ona zdrća, u kojoj se pogubismo i potonusmo kao u more, da si jedva mogao viđeti po dva tri vojnika oko sebe, a međutijem sipaše olovo kao grad najvrlije kad zap]ušti. Ja posokolim ovu đecu, a š nama bješe i Đukan sa sinom, pa oprucim pređ nima kroz neko grmene, dako što prije izađemo na cistinu i vidimo gdje smo i što se oko nas radi. U to nabasam na neku prokletu tvrđu, i komad se dvoumih s koje strane da udarim. Najposlije riješim se i pođem od done strane i taman se okrenem, da pozovem i hih da pođu za nmom, a oni već okrenuli ozgo, i začavahu iza one grede, te se bijaše kao kakvo zločudo ispred nas ispriječila. Teško mi bi, što se razdvojismo, ali neka ih, promislim u sebe, sastaćemo se tamo, čim sumičemo ovu „bobiju". — Ali česa! Tvrđa se bješe toliko otegla, da kad smo ju suminuli, bilo je, može biti, među nama najmane рб puškometa rastajana, a to se viđaše i od tuda, jer bijah komad podbacio onu tresku i pokoj, što se čujaše ali ne viđaše, iza jedne kose, iznad mene. Viđeh da sam pogriješio, što sam ovuda udario, ali bi što bi, i ja sad, kao muva bez glave, potrčim jednim šumarkom, držeći se sve gorne strane i grabeći, ukamena moja, da se što prije stučim i pridružim k našima. Na jedanput, kao da iz zemje ponikoše, videh ispred sebe petnajest dvadeset koraka, gdje se zacrveniše fesovi! Okrenem se na lijevo — to isto . . . Za čas - se smetoh, a Boga mi, ne krijem vi ništa, i prepadoh.. . Sam, samcit, a