СРЂ

— 1138 -

sjednu silu, te se okrete k Tranu i pritište ga objema rukama na svoje grudi, pa ga poče Jubit.i i zvati kroz plac i jecane: — Drago ! Drago, sinel . . . Čuješ li me? Požnaješ li me? Ja sam evo, tvoj otac .... ne, tvoj krvnik, tvoj mucitej. . . Tvoj... ah proklet da sam! . .. Drago! Drago! . . . Je li sine? Možeš li mi oprostiti? ... Ja se kajeni. . . gorko kajem . . . Ja te nijesam požnava'.. . ne, bezdušnik, zlikovac jedan! Bože, kako si velik! Kako me strašno kazniš! Ali neka. . . tako je i pravo . . . Ah, kuku mene! . . . Drago, 'rano! O Drago! Oprosti mi, oli ? Reci mi što, prokuni me bare .... Trano otvori oci i progovori jedva čujnim glasom: — Ta-ta, ja ti 'prašćam; ja svjema 'prašćam . . . no, oprosti i ti mene, blago-slo-vi me! — Blago mene, zajeca Vukota, gušeći se u placu, i робе i još silnije da ga Jubi i pritiska na grudi, a potočić smiješane krvi iz nihovih rana tecijaše mirno pokraj samog ogništa i gubjaše se iza glavana u gustu busenu zgažene i polu-zasahle trave. Ja ne mogah više izdržati i pobjegoh da ne gledam ovaj prizor. * Sjutrađan rano, vidjeh Vukotine sinove, gdje s još nekoliko momčadi kopaju jedan grob. Htjedoh se približiti da upitam čiji je, ali čuh gdje neko progovori: „Dubje, dub]e kopajte, to je za oba". Sad mi bješe sve jasno.