СРЂ

- 1189 —

0 ŽIVOTU I DJELIMA DIDAKA PIRA.*) — Tomo Kersa. — (Kra,j). Ferdinando i Izabela bijahu prvi koji su naredili svečanijem ukazora, da u niliovu krajevstvu budu istrijebleni svi koji ne ispovijedaju katoličku vjeru, i prvi koji su osnovali poseban sud s prostranijem povjerenstvima, koji je imao oštro vršiti ukiiz i suditi zločine vjerske. Malo za tijem povedoše se za nihovijem primjerom krajevi portugalski i uvedoše isti ukaz bez promjene u svoje zemje. Nije trebalo više, pa da se oni Jevreji (a nije ih malo bilo), koji bi bili izgubili sve svoje kada bi napustili domovinu, naprave kao da su promijeniH vjeru i pokrstili se, te postali (po spanskom nazivu) „marani", što znači lažni lirišćani. Svak će lako razumjeti. koliko ira je bilo potrebno pretvarati se i koliko lukavstvo upotrijebiti da zataje svoje mišjene, da ih ne uhvate da krše zakon te da ne okaju krivhu teškijera mukama. Sve nas navodi da raislimo, e je i otac pjesnikov bio jedan od tijeh potajnijeh Jevreja i da je Pir, mladić od 18 godina, otvorenijeh načina, uzvišena duha, odlična uma, pun ponosa, ne moguci trpjeti one obazrivosti, koje su bile toliko nužne pristašama negove sekte da prekriju svoje mišjene, pokazao se kakogod ono što je uprav bio, dao tako povoda kakvom žamoru u puku, a po tome oštru ispitu o svojoj vjeri sa strane inkvizitora; te tako dao razloga svome ocu, da mu sin ne bi skupo platio svoju neopre.znost, ne da ga svjetuje, već da mu za mane zlo zapovjedi, da se oda}i na vrat i na nos iz domovine. Tako, regbi, po svoj prilici, da se stvar dogodila. Ovako je jasno, zašto je on kleo Izabelu i Ferdinanda, i inkvizitore Alelija i Pareda; i zašto mu je otac naredio da ostavi milu domovinu. Na kraju ovoga pitana ostaje nam da rečemo, da se on, ne zaustavJajući se nigdje u Spani, (što kao da potvrđuje naše domišjane), pregazivši Francusku ili more heno, našao 25-og aprila 1556. u Liježu Brabantskom, gdje je sastavio onu elegiju u vidu dijaloga između dvoje zajublenika, koja je u negovijem štampanijem stvarima posvećena nekomu Antunu Suariju ili

*) Vidi br. 18.