СРЂ

— 1142 —

se grstimo i u Ariostu. Pored svega toga, neka nam je dopušteno reći, da je.ona elegija vrlo lijepa i sasvim dostojna da se objelodani štampom. No nijesu medu preslavnijeni Talijancima XV . vijeka samo Tasso i Foglietta poznali visoke zasluge portugalskoga pjesnika. Osirn mnogijeh drugijeh manega glasa, koje s toga ne biježim i koje je on poznao boraveei u Italiji, bili su s nim u veliku prijatelstvu: odlicni učenak i štampar Pavao Manuzio, Aldo negov sin i Giglio Grgur Giraldi, Feraranin. Aldu je posvetio jednu knigu svojijeh štampanijeh lirskijeh pjesama. Ugodićemo možda onomu koji uslitjede čitati ovu našu radnu, ako ovdje donesemo pismo, kojijem mu Manuzio zahvajuje na odi te mu je Piro bio upravio: „Vaša oda, kojom ste me utješili i počastili u isto doba, proizvela je u mojoj duši dva različita efokta, koja hoeu da Vam ispričam. Prvi put što sam jo, ne ću reći pročitao, već pregledao gotovo lctimice, kao što biva sa stvari odavna želenom, odmah mi se zače misao đa Vam zahvalim i da Vas pohvalim; pak čitajuei je po drugi put pažlivijim okom i naiazeći neprestano u noj novijeh lepota i novijeh pjesničkijeh ukrasa, koji u svakom lienom dijelu sjajno blistaju kao drago kamehe; ja se upoznah bole s veličinom obaveze, koju sam Vam radi toga dužan, i doista nađoh, da iz neplodnoga moga uma ne bi mogle poteći riječi dovolne da Vam se zahvalim, a još mahe da Vas pohvalim; jer tek onda bih se smatrao podobnim da. hvalim Didaka, kad bih ja bio Didak. A, osim toga, zašto da ja hvalim Vas Vama? Ne bih li ja bio drzovit, kad bih Vas tražio upoznati s Vama samijem. Bole je dakle da mučim i da s drugijem govorim radije nego li s Vama o Vašijem hvalama, a nada sve sa samijem sobom; da sebe pozovem, pače da sebe potaknem Vašijem primjerom, ako ne da postignem, barem da uželim ono što u Vama častim. U toliko, eestitajući Vam radi onako dražesnoga pjesničkoga stila, koji će obesmrtiti Vaše ime, i žaleći Vašu otagbinu, koja je lišena Vas, ne ću prestati moliti Vas da me lubite, preinda ona udvornost, koja Vas je sada navela da mi pišete, čini mi misliti, da me uvijek lubite." |Sad pisac iznosi sud Giraldijev o Piru, koji ga smatra najvećijem portugalskijem pjesnikom i ]uti se što ga vidi izgnanikom]. Ostavivši Italiju Pir pode u Egipat, a zatijem, кло hodočasnik, u Jerusolim, kao što bi se reklo iz ovog epigrama (koji se privodi). I ako on u svojim pjesmama ne govori, da je nakon toga prešao u Carigrad i odatle u Dubrovnik, to je bez sumne tako, po onome što pripovijeda u svojim „Liječenima" Ivan Rodriguez iz Kastelabranka, takođe Portugizac, poznat u opće pod imenom Amata Lusićanina. Ovaj, nastanivši se u Dubrovniku