СРЂ

— 1145 —

1563. kod Valenta Panizza Mantovanca (od koje se jedan istisalc cuva u Vatikanu u Rimu pod br. 11333.), koja je neprestana pohvala, najlepša što se može dati, Dubrovniku, negovijem ustanovama i zakonima, obicajima, navadama, nacinima i ćudi negovijeh stanovnika i u kratko svega, što ga se ma kako moglo ticati. Koliko god smo tražili, ne mogosmo nigdje naći da pouzdano kažemo godinu smrti pjesnikove i mjesto u kome je umi'O. Ovo znamo za istinito, da je 1592. iz Dubrovnika posvetio svoga „Katoria Mlađega ili ti zbirku moralnijeh distiha" učitejima škole Lisabonske; da je 1594. upravio Dubrovčanima jedan epigram, hvaleći ih radi hihova pobožnoga natjecana u gradni crkve Grospe od Rozarija; i da je god. 1595. napisao, kad mu je bilo gotovo 80 godina, onu elegiju o odličnijem porođicama dubrovačkijem, 1 ) koja je, medu negovijem štampanijem stvarima, puna svijeh onijeh pjesničkijeh cvjetova te ih predmet dopuštaše. Ako je pak negov (kao što bi reći) onaj endekasilab od četiri stiha, što je premetnut hegovoj pjesmi u pohvalu Sv. Vlaha, a napisan je tudom rukom u Sorgijskom rukopisu negovijeh neštampanijeh pjesama (jedini koji je iz starine došao do nas): Pir je bio živ još 1607., koje je godine umi'o Dinko Zlatarić; jer su hegove neštampane poezije i gore spomenuta pjesma Sv. Vlahu bile posvećene Zlatariću. Taj endekasilab glasi: Cur mutem dominum meo libello Si quis me roget, hoc subinde đicam: Decessit pria ille, nec patronos Asciscunt sibi mortuos poetae. 2 ) Tako, radi razloga što pjesnici ne će da imaju za zaštitnike mrtve |ude, bio bi se Piro od 90 godina 1607. imao pobrinuti da nađe drugoga zaštitnika svojoj knizi. To je talco, ako je onaj endekasilab od istoga pjesnika. ') Donijeli smo je u Srdu početkom ove godine, a štampana je i kao druga sveska „Srp. Dubr. Biblioteke". — Dr. J ) Ako me ko pita zašto mijeiiam ime onoga komu je ova knižica posvećena, to je s toga, odgovoriću, jer je on prije umro, a pjesnici ne uzimaju pokojnike sebi za zaštitnike.