СРЂ

— 1144 —

uporedo s JubavJu talijanskijeh musa; Mavro Vetranić, koji dušom punom Jepota grčke i latinske kniževnosti sacini slovinskijeli pjesama, radi kojijeh će negovo ime zvueiti dok god u ustima naroda slovinskijeh uzvuei jezik lcojim govore. Ovi vrijedni Judi i drugi, što bi bilo dugo i daleko bi prešlo granice našega predmeta, kad bi smo ih htjeli nabrojiti, živjeli su u prisnu prijatejstvu s portugalskijem pjesnikom, koji ih je i proslavio u svojijem pjesmama. Osobit prijate} i zaštitnik bio mu je Dinko Zlatarić, dubok poznavalac grčke, latinske i talijanske kniževnosti i s toga dostojan da bude rektorom nauka u Padovi, od koga imamo štampan, koliko tačan toliko eleganat, prijevod slovinski razglašene Aminte Tasove. U gradu, kakav onda bijaše Dubrovnik i kako smo ga dovle opisali, o kome možemo reći ono što je jedan naš sugrađanin već rekao o družbi Isusovaca, to jest, u kome bijaše i casno znati i sramotno ne znati*); pjesnik kojemu bijaše pala u dio lijepa i živa mašta; koji se bijaše obrazio na školi učiteja svakoga krasnoga stila, hoćemo da rečemo Grka i Latina; poznavalac svake vrste filosofije, povijesti crkovne i svjetovne i mitologije; naučan da svoje znane upotrijebi na najboji način, kako mu je najzgodnije; ne mane vješt teškom umijeću pobuđivana sućuti i zadobivana srdaca; pjesnik na svrhu koji je isto toliko poznavao latinski jezik koliko se mogao poznati u zlatno doba Avgustovo, što se malo za koga može reći u svijem nastajnijem vremenima i radi čega je on mogao uvijek odjesti svoje misli najkrasnijim ha|inama izvađenijem iz najsakrivenijih eleganaca onoga jezika; takav pjesnik, naravno, trebalo je da nađe najusrdniji priček. Po primjeru ]udi prvaka radi plemstva i radi položaja, koji ga mazahu i natjecahu se da zadobiju negovo prijatejstvo i polivalu, va]alo je da i cijelo građanstvo, zabacivši mržnu kojom onda u opće ustajahu proti |udima vjere l'irove, smatra za grijeh dosađivati mu ma na koji način. I zato nema hvale kojom on nije počastio ovu našu domovinu i pohvalio je na toliko mjesta u svojijem pjesmama, da bi bio beskrajan posao sva ih nabrajati. S toga ćemo pomenuti samo jednu poslanicu u stihovima nekome Pavlu, štampanu u Ferari

*) In qua et gloriosum erat scire et turpe nescire.