СРЂ

0 S V Е Т А.

Novela iz dubrovačke prošlosti. Prijateju Pavlu Orloviću posveouje M. de Valois. (3) III. Noć je već zasjela bila, a mjesečevo svijetlo prelijevalo se o srebrnu kubu stone crkve. Gradom je vladala potpuna tišina, samo bi je kad i kad prekinuo bahat gradskijeh stražara, koji su ulicama obilazili, da vide je li sve mirno i u redu. Od jednom se rastvoriše vrata Gucetićeve palače i gospar Ivo izađe zaogrnut plaštem, jer je na dvoru bilo zahladilo. Uputio se je, i kao da se zamislio; zaustavi se pred kneževim dvorom, zagleda se u prozore, pa naprijed put stana gospođe Mare Cerve. Svjetijke odsijevahu o cakla vlasteoske kuće, a žamor i smijeh dopirao je i na gradsku ulicu sv. Nikole. Gospar Ivo nešto u sebi zamrmja, približi se vratima i zakuca. — Ko je? nakon malo, jedan će glas sa prozora iz nahlađena grla. — Stara siđelica, gospar će Ivo. Ovako ga je gospoda Mare u šali zvala, jer se nije htio ženiti. Vrata se otvoriše i gospar Ivo uzađe stube. Na stubama ga pričeka Marin Đržić, vlastelin i tadani vicarius, negov stari prijate} i ako bi se često radi opriječnih ideja žestoko prepirali. Držić je bio čovjek mirne ćudi i iskren, a Gučetić naprasit i preveć sebičan. — Ho, ho, gosparu Ivo, ben vena 1 ), služi se ovamo, baš si tijoš manko da bude opera completa 2 ); a o'kle ti to večeras? — Baš sam ti večeras iz Stona, odgovori Gučetić. — A nosiš li nam dobrijeh noticija? 3 ) Ivako tamo tvoji? — Ne bene ne male 4 ), reče Gučetić. — Dunkve 5 ) nešto ipak novo, kad je tako.

') Dobro došao. J ) potpuno. 3 ) vijesti. *) ni dobro ni zlo. 5 ) dakle.