СРЂ

— 122 —

— Obećaj mi, reče ona, obećaj mi da ćeš mi pokazati odgovor. — To hoću; obećajem ti. Negovo ozbijno lice i glas mu izražavahu gotovo bonu začuđenost. — Bojiš li se mene? nastavi, hoćeš da me poš}eš odavle'? Ona se sva saže za čas put hega, zanesena muklim zanosom, i nene usne naznaciše kret za polupae, ali se odmah trže natrag, pogleda ga još, te drhtavim rukama otvori knigu, pa je i ona dugo prelistavaše osprijeda i ostraga. Napokon pruži svome rođaku rastvorenu khigu, držeći kažiprst nad jednim mjestom, gdje on pročita: „Му little body is a-weary of this great world". „Моје maleno tijelo je umorno od ovoga velikoga svijeta". Zalosne rijeci, pokazane mu mucke, uliše mu u dušu neku studen, neki tajanstveni nemir. Pogleda ih opet, pak diže oci put Jelene, kao da je zapita; ali ona držaše svoje oči prignute nad uspavanom vodom. — Mletački trgovac, reče on. Nije.sam sam se spominao. U taj čas zvuk od zvona dopre do pustoga jezera; druga zvona zamniješe s druge strane. — Podne! usklikne Jelena dižući se, začuđena da je već tako kasno. Na uru se obično donošahu pisma u kuću Carre. Jutrene ure bile su Jeleni najtegobnije. Nakon dolaska poste malo bi ođahnula, uživala bi intensivnom pohlepom u svojoj slatkoj kući, u svojim brdima, u nazočnosti i riječima prijate|evim, s tom miš^u da do ure sutrašnega dana može živjeti u miru; pisama više ne dolažaše. — Zuri li ti se? reče Danijel, ne mičući se. Poslušajmo malo ova zvona. Ona umuče i okrete se da gleda kroz grable put dna od đoline, prama kući. Po koji tračak blijedoga sunca kretaše se sada po obližnoj livadi, po crnim vrsima jela koje su za hom stršile. I onamo dole u vili Carre i na žalu Rovesa, pa još daje na golim liticama brda Barco bile su utisnute velike sunčane mrje. Jelena nije vidjela za sobom, gdje mrki Passo Grande biva modar, taman, skoro crn, nad svojim širokim urvinama, nad snegovitim jarugama, lspodteškavijenca od magluštine. Nije vidjela