СРЂ

— 123 —

ovu prijetnu, ali ipak kako i blijedi sunčani smijesak bješe žalostan! Ona Cortisova osjet].ivost, ono negovo uživane u prirodi, u samoći, u zvonima, tako novo u nemu, bojelo je. Još ne bješe duhom dobro ozdravio. Hoće li ozdraviti? Ili se u nemu kakva struna prekinula"? Danijel slušaše zvona koja sveđ govorahu istu stvar, duboku, neiskazanu, i koja ulijevahu u samoću pobožnu sabranost. — Cini mi se da sam još djetešce, тебе on, kada mi je baba c-inila moliti „Andio gospodiii". — Ja bih molila bo}e ovdje nego u crkvi, reče Jelena. — A kako bi molila? zapita Cortis smješkajući se. Sto bi iskala? — Ne zaslužujem ništa, Danijele, reče ona žalosno. Bilo je toliko Jubavi u onom neobičnom „Danijele", toliko boli, toliko ispovjedne iskrenosti! Zvona su još oglašavala podne, ali ih Coris više nije slušao. Imao je da reče nešto, nešto što ga je silno uznemirivalo. Ustade, uze pod ruku Jelenu i uputi se s hom nizdoje u jasno zelenu sjenu od grabove staze. — Cuj, reče on. Spomineš li se da sam ti jednom pisao o Pergolesu i o onoj nepoznatoj ženi, da sam te pitao hoće li sada bffi zajedno? Ne bi molila za onakvo združene, na drugome svijetu? — Ne bih, odgovori Jelena jedva čujno, ne bih mogla. Žalostim te, nadoda. Oprosii mi. On mučaše. — Ti imaš toliko vjere, reče ona, a ja ne. Ja ne mogu moliti u Boga da me učini sretnom. Mogla bih pitati od nega da tebe usreći, što tako želim; ali nemam smjelosti da ja pitam u Grospodina ove stvari; nemam prava. I čini mi se da i nije dobro. Tek mogu od hega prositi da bude negova vo}a i da nas obojicu pomogne da je blagosivlemo kakva god bila. Cortis joj pritište mišicu, uze joj lijevu ruku s obje svoje, i stište je jako u muku. Više ne progovoriše za dugo ni on ni ona, Kada stigoše na mjesto gdje hladovita dolinica utječe stazi na desno, Cortis se zaustavi i upita Jelenu hoće li poći da pozdravi svoju lipu. Nije bila samo lipa onamo, već i stup sa sklopjenim rukama i s latinskim natpisom.