СРЂ

- 99 -

П. 1. Tripun dan 1900. bješe osvanuo stuđen, ali proti svačijem očekivanu У-јер. Još jučer na Svijećnicu mećava kao za igru stvorila bila od Boke fjord; nego po noći jugo s kišom okopnilo snijeg, a onda okrenula Tripunica, rašćerala oblake, osušila u tren putove, pa oko devet sati iz jutra granulo sunce, kao u projeće, te izdajnićkim zrakama mamilo svakoga na plokatu ispred katoličke katedrale u Kotoru, da motri u dobrocko odijelo odjevene vite momke plemenitoga tijela bokeške Mrnarice. Pengeri kuća, koje rese plokatu sv. Tripuna, bili su okićeni jepoticama s frizurom „alla Alexandra". Gdjekoje od nili bile s pariškim klobućićem na glavi: sigurno gošće za kratko vrijeme, dok traje kolo Mrnarice i svećano po gradu u ophodu nošene sv. Moći. Na pengeru baš vis-a-vis portalu crkve sv. Tripuna živahno se razgovarala Irma Grilović sa svojom guvernantkom, Marinom Filipovnom. Transteverinsko oko Irmino i koketno držaiie Marine Filipovne mamilo je ne samo muškarce na plokati, nego i većina lepotica gledala ih je, jer su nih dvije davale u malenom tom gradiću bon ton u toaleti. Pred četom Mrnarice stajaše kapetan joj doktor Krile Sestokrilović, koji, mjesto da motri kolo što ga zaćineše hitri momci „plemenitoga tijela" uz svirku glazbe, te je udarala himnu, spjevanu od starine pjesnika Pava Kamenarovića, mrko gledaše put kuće konta Smecchia, gdje uza zid bjehu naslohena dva mlada strana gospodina, koji su, stojeć na izdjejanu kamenu, što tu cekaše na majstora zidara bliže vojničke zgrade, nadvisili glavom svjetinu na plokati i kako se onkradimice okom osvjedoćio, živahno razgovarali očima s Irmom Grilović i Marinom Filipovnom. Te godine Dobroćani, koji od pamtivijeka imadu pravo da daju Mrnarici iz svoje sredine majora, bjehu kao rijetko kada sretne ruke, jer im bješe moguće tu čast dati kapetan Niku Sokoloviću, koji je bio otrag dva mjeseca došao doma. Kapetan