СРЂ

— 146 —

mornari i domaću tvornicu sapuna, te nime dobro i dobro pod namazaše. Kada im nestade sapuna jedan će od nostroma: — Nije ovo čist poso! Sapuna je još bilo. Da ga nije dispensijer skrio, da š nim pomadira kosu! * * * Zadni dan poklada od sedam ura u vecer docekivali su pet nostroma na vratima dvora Delinića svoje zvanice na prestavu i ples. Svaki put kada bi nove zvanice pridošle, po dva od nih bi se odijelili da ili ispod dugog lukijernicama osvijetjenog kamenog svoda uvedu u „salu". Tako je trajalo cijeli sat, a zvanice već pridošle posijedale po rijećanskim stolicama uza zid i pravile komente o sali i priređivacima zabave, dočim je ogrtaće numerisao luštrani dispensijer, čije su se oci psihopatični bile zacaklile, kada je jednu od predatih mu ženskih kabanica dobro primirisao ispod pazuha. U toj sali, u kojoj su otrag osamdeset godina zbor zborili članovi „Centralne Komisije", bilo se te večeri skupilo i mlado i staro i slijepo i kjasto osim udovica parohije sv. Stasije; a bilo je to za slavne uspomene parohovana popa, koji se brinuo za spas samo ženskih duša. Iz mrče grmena pribijenih u stijene bacahu petrolejske lampe svijetlo u salu, koje se visoki od cedrovih greda sitno unakrst složen plafond crnijaše. 0 obijejenim stjenama višahu dobrocke zastave, nekad na glasu mrnarice brodova, iskićene lovorikom vezanom u kite carigrackim pasovima junaka, što ih Dobrojka povila. Po ćošcima bjehu leandre i zimsko cvijeće u pitarima, postav|enim na drvenim mrčom sakrivenim pijedestalima; a nad ovim puline, što nekad rešahu prove bokeških jedrenača, a sada, kao što rehkvije svetaca nadahnuju vjernika, mladim nostromima ulijevaju nadu u preporod Boke. Ufajte se nostromi, uzdanico Boke: „Вока će opet procvasti, ako budeš visoko dizala praotaca barjak, koji se uza stijeg krilatoga lava nekad ponosito vijao, a Boki i po najudajenijim krajevima, što ih Okean liže, slavu pribavio!"

* * *