СРЂ

- 173 —

sam vas viđela: bila sam i nešto vrhu sebe i iskala po mojoj pameti štogod, što me malo smeta. Andro. — Svak ima svojijeh na ovemu svijetu. I mi ištemo štogod, što bismo žuđeli veoma da možemo iznać. Điva. — Ako je štogod, u čemu vas ja mogu pomoć, evo me ovdi. Andro. — Može bit da i možeš. Mi trudimo, jeda bismo se gdje namjerili na koga pametna eovjeka i lijecnika, ma koji bi zn6 i umio donijet koju pomoć kćeri našega gospara, koja se razbojela od jedne nemoći, odkoje je diboto zanijemjela (sic). Svi liječnici ovdi od grada činili su oko ne sve što su znali i umjeli, bez ikakve koristi; ma se kadgod iznađe u neke ee]adi sekreta famozlsimijeli i koji lijek osobit za koje nemoći i koji dosta puta ušcinu, što drugi ne umijedu. To ti je što mi ištemo. Điva (sama sobom). — Dohodi mi jedna vrla na pamet, za osvetit se onemu momu obješenaku. (Anđru): Da ste išli sto godišta, nijeste se mogli bo[e namjerit nego na mene, za iznać što ištete. Ja ću vam napomenut jednoga covjeka, kakva nije drugoga, ne ću rijet u gradu, ma zajsto da ga išteš po svemu svijetu. Vidi se cudesa od nega, navlastito kad je koja nemoć, kojoj se lijeka ne umije iznać. Andro. — Molim te, gdje bismo se mogli na n namjerit? Điva. — Naćete ga u ovo doba ali pod Srđom, gdje siјебе drva, ali gdje ih nosi složenijeh u bremenima u grad. Luka. — Bre, lijecnik koji ide ter drva sijece i čini bremena! Andro. — Ti razumiješ to rijet, da pod Srđom cini brat koje trave, koje on pozna, paka ih čini skup|enijeh da mu ih nose u grad. Điva. — Nije, nego ovo je jedan čovjek, kako nijesu drugi liječnici, koji hoće da se tako zabavja; fantastik i komu čudnijeh uzdohodi; ne bi nigda reko, da je ono što je: ide obučen na jedan smiješan način; kadgod hoće da kaže, da ne zna ništa, ne ushtije liječit, nego bježi кб od kuge, gdje god ga zovu na koga nemoćnika niti će da se služi vrlovitom pameti, kojom su ga nebesa nadarili (sic), da mrtvijem, rijeću ovako, duh povrati.