СРЂ

— 175 —

Andro. — Vala, zajsto, da je ta kapja bila od nekoga zlata, koje se zove oro potcibile. Điva. — To bi moglo bit. Nije opeta tri setemane dana joštera, da jedno dijete od dvanaest godišta, koje je palo čak s vrh jednoga kampanela doli na tle i rastuklo i glavu i ruke i noge, ne dobro') su doveli ovega našega čovjeka, uzeo ga je on6as i pomazo nekijem imgventom, što on cini, a dijete tijem časom podiglo se na noge i otrčalo igrat se na plovaka. Luka. — Cuda, do moje glave! Andro. — Va}a da ti čovjek umije liječit sve što je nemoći. Điva. — To se zna. Luka. — Do moje duše, eto ti baš čovjeka, кб da si ga svojom rukom uteso za našega poslal De uput da ga tražimo. Andro. — Mi ti zahva[ivamo na pjađeru, što si nam učinila. Điva. — Ma spomenite se svakako od onega što sam vas iz početka uglavila, kako se hoće s nime podnijet. Luka. — E, zdravo mi, pušti nas; ako nije drugo od potrebe nego mu ih okinut, on je naš. Andro. — Mi smo veoma srećni što smo se na ovu ženu namjerili, i ja, što mi srce dava, ufam dobro zajsto. Šena peta. Petar, Andro i Luka. Petar (ulazi, držeći u ruci bokaricu vina, popijeva). —„Ovo je vino crjeno" Andro. — Cujem nekoga gdje popijeva; čini mi se na vratima od grada. Petar (popijeva). — .... „Ovo je loza rodila". ... Borme sam se istrudio koliko je dosta. Vrijeme je počinut i veće se ponapit.... (pije, pak g-ovori): Borme mi su pale sve ruke, sijekući danaske i slagajuć bremena. Ej, pjevajmo!

l ) Ne dobro = tek; po talijanskom: non bene.