СРЂ

- 186 —

— Počni ti, reče mu. — Ja? Bravo! odgovori Lao, okrećući se na petama. Cortis se obrati gospođici Zirisela koja se ispričavaše, sva ustresena, da malo zna i da se odavna nije vježbala. Na sreću ćaće Zirisela posredova svojom grubijanskom zapovjednom glasinom. Kad робе mučene gospođice, Cortis upita ispod glasa Jelenu što joj je, zašto ne može udarati. — Umorna sam, odgovori, pak znašl Pred ovoliko čeJadi! Da smo mi dvojica sami, možda bih udarala, Ali ne bih ni tad, nadoda nakon malo. — Zašto ni tad? — Nemoj me pitati. Možda ću ti reći. Ali, sada ne. No me nemoj pitati, znaš. Nekako mogne da ga kriomice uhvati za ruku te mu je stište jako kao da se boji. Kontesa Tarkvinija, čujući ih šaptati, pogleda ih. Tad umukoše i pričiniše se kao da slušaju okretnosti gospođice Zirisele. Obojica osjećahu kako se brzo spajaju nihove kopče u onoj potajnoj sukrivni i mišjahu na budućnost. Jeleni se prikazivaše strašna, a Cortis je imao zlokobnih slutna. Jelenino ponašane bješe od skoro neobično. Ona se sada mnogo ne brinaše da sakrije svoje osjećaje, ili barem u tom ne uspjevaše više, a to je bilo dosta da uveća Cortisovu strast. Ali kuda će na ovaj način? Ne će li brzo doći čas, kad ne će moći više stajati ni rastavjeni, ni udruženi? Jeđini oni ne zaštucaše kada gospođica izbaci na klaviru posjediie akorde. Jelena se sjeti prekasno i ode da joj čestita. — Vas je red, senatore Clenezzil reče Cortis glasno. Vi ste nekada pjevali, kako ste mi rekli. Da čujemo malo onaj Pergolezov komad, što nam ga je donna Laura pjevala u Rimu. — Jeste li lud? odgovori senator. Vi vaja da nam ga ispjevate, barunice. Znate li one razglašene kitice što sam Vam ih činio poslati u Cefalu: Se cerca, se dice. Ali Jelena ne pjevaše, nije nikada imala glasa. Lao, koji je bio ušao dok je udarala gospođica Zirisela, sjede ne progovorivši ništa za klavir i stade tražiti Pergolezov motiv, pitajući Clenezzija očima.