СРЂ

- 187 —

— Bravo! usklikne ovaj. — Bravo! Tako! I робе da pjeva svojim slabim razbijenim glasom: Se cerca, se dice: Izgovarajuc'i: Ah no, si gran đuolo Non darle par me; nađe tako neočekivanu snagu, da don Bortolo, prekinuvši igru, usklikne: „bravo kučku!" i natjera sve na smijeh, dok je senator neustrašivo nastavjao: Rispondi, ma solo: Piangendo parti. Samo se Jelena nije smijala. Zapita čije su riječi. Clenezzi робе plesti panegirik Metastasiju, dižući do nebesa ove stihove pune osjećaja, pune draži, pune muzike i bez božanskih nota Pergolezovih. — Tako je, tako je, rece Lao dižući se, boje ovo malo starinskih stihova nego toliko moderne juhe, ne ću reći od prasca, jer ga poštujem, već od magarca. Ali i ovi su lažni, znate; lažni u mozgu. Slador od repe. Osjeća se to gotovo i u muzici. Lijepa, ali, ali, ali... ne znam, malo razbluđena. Regbi nemoguće da je ova stvar od jednoga opata. Razumije sedaje Metastasio bio za šalu opat. Svećenik treba da osjeća strast više nego onako. — Kakvi razgovori! zamrmja kontesa Tarkvinija. — Nije li istina, don Bortolo? priglavi Lao. — Što gospodineV — Da je pop bijesan kada se zajubi? — Tri keca, konte! odgovori kapelan, nastavjajuć igru. Pasji konte! Tri keca, tri keca. Lao se obrati Jeleni: -- Reci mi ti, draga, hoće li jedan koji Jubi i koji je Jubjen ikad ostaviti prijatejicu da popusti ma kojem drugom osjećaju, umišjenoj đužnosti kao što je ona? Kakva je to Jubav? Ako je prava Jubav, ne može joj se ni zakonik oprijeti! — O! ucini Oortis i hoćaše da nastavi, ali mu Lao presječe rijec u ustima.