СРЂ

— 189 —

kanapeta u dvorani, dok je Clenezzi, spuštajući se, polako, polako, na najbliži, kraj kontese Tarkvinije, govorio s uzdahom: — ALi konteso, Pergolese je velika stvar, ali oni casonsei! — U ostalom, nastavi Lao ispod glasa, ugovoreno je sve kako se žejelo. Ima samo ta novost, da više ne ide u Ameriku. Jelena ga zgrabi za ruku i zabije mu oči u lice. — Nema li znanaca u Jokohami? reče Lao. Jelena mu pusti ruku i ne odgovori, sasvim da je dobro znala da neki daleki rođaci nezinoga muža, Englezi, imaju trgovačku kuću u Jokoliami. — Ti ne znaš? nastavi Lao. Regbi da ima. Barem je on odvjetniku kazao, tražeći od nega tu izmjenu. Ne znam; regbi da je sada neko od nih u Rimu, da mu je učinio ponuda. Možda će dobiti mjesto. Tako ćeš i ti biti zadovojnija. — O da, da, гебе ona. U prostranoj dvorani bila je samo jedna mr|a žive svjetlosti na zelenom platnu od bijarda, na cunima, na bijelim sjajnim kuglama. Sve ostalo bilo je u polusjeni, i Jelena osjeti više smjelosti za jedno neiskreno pitane. — Je li već otputovao? — Nije ne. Barem ne mislim, jer sam ja ostavio Rim ima pet dana, a dolazim iz Bergama. Trebalo mi je novaca, razumiješ, a našao sam ih u Bergamu. Ali nije ne, nije za stalno otputovao. Ipak će trebati da brzo otputuje, jer je odvjetnik govorio sa svima vjerovnicima, ali ne će isplaćivati dok on ne otputuje. Regbi da on, barem do sađ, nije razumio za koga odvjetnik radi. Regbi da sumna ne na nas, već na vladu. Boglietti ga ima biti u tonie pomogao. Hoćeš li, dakle, da znaš koliko me zapađa? — Ne, striče, molim te, odgovori Jelena ustajući. — Kuda ćeš sada? upita je Lao. — Vruće mi je, reče ona. Izađe kroz obližna vrata od vrta. Onamo, na zapadu, velike planete plamtijahu na nebu iznad crnih brda, kako one noći kada ih je gledala s prozorčića od žejeznih kola, putujući u Rim i pomišlajući na more i na daleku Sićiliju: zlokobna svjetlila u svojoj sjajnoj ukočenosti iznad sjena ispunenih bukom od vode i vjetra. Jelena se zadrža malo da ih