СРЂ

- 190 —

promatra nasloiiena na đovratnice. Pak sklizne brzo na lijevo, zakrene za uglom od kuće i zaustavi se pred prozorom prizemne sobe. Cortis odmah izađe na prozor. — Otići ćeš u Rim, znaš, reče ona. Vratićeš se u parlamenat. On ne odgovori. — Za lubav moju, šapnu Jelena ne gledajući ga. Da smo zđruženi, pošao bi, nadoda. Htjela bih ja. — Ti bi, prijatejice moja, htjela samo što je dobro, reče on osmjehujući se. A kad mi se ne bi ćinilo dobro, ne bih te poslušao. — Dakako, ali ovo je dobro. — Ne znam; svakako bi bilo za opće izbore. Sada ne znam bi li bilo dobro da se vratim u parlamenat. Promisli malo pa spuštajući glas nastavi: — Ipak je istina. Da smo združeni, bilo bi mi lakše vratiti se. Koji drugi bi snijevao ostati ovdje i živjeti od uma i lubavi. Ja ne, ja bih živio od jubavi i od bojeva; htio bih da budeš svjedokom mojih pobjeda i utjehom mojih poraza. Srtao bih u borbu zatvorenih očiju, sam kao don Kihot. Oh, kakav bi život biol Kakav život, Jeleno! Cekaj. I odmah skoči na bočinu od prozora, pak doje uz bok rodici, i odvuče je sa sobom put livada. — Osjećam večeras neko vrene snage, reče on, kao pri oporavlanima u svojoj prvoj mladosti. Vratio bih se za stalno u Rim i u aktivnu politiku, kad bih se mogao nadati da ćemo onamo živjeti blizu kako sada ovdje. Inače ne. Da se ti vratiš u čefalu, bojim se da bih ostao u Vilaskuri. — A da bih ostala s mamom i stricem? reče ona. — Mislim da bih pošao, jer bi mi svakako bila toliko bliža. Biće tako, je li ? Ostaćeš s nima? Ona mu stište ruku, nasloni mu gotovo vezove na rame i šapnu: — Bi li bio zadovojan? Cortis prignu svoje lice k hezinom i pogleda je u oči. Ona ih gotovo odmah pritvori i hodaše tako na sjepačku, pritvorenih ustiju, sa drhćućim srcem, no kad čuje da se zatvaraju stakla od prozora odakle se bjehu uputili, pridiže glavu s ramena