СРЂ

— 202 —

Brižna starica pitala je i Saraku,' s kojim je Pijerko najradije općio, ali ni on nije joj znao ništa kazati, jer od tri dana Pijerko u negovu kuću nije više zalazio. Dakle tajna i uvijek tajna. Ni razne majčine molitve sv. Antunu, pa ni zapisi Oca Jakoba Lukari, kao da ovaj put nijesu imali uspjeha. Tri su dana već prošla, a Pijerko nije na đvor ni izlazio, osim za najhitnije državne poslove. — Gospo, zvoni misa, od jednom će djevojka gospođi Slavi. Gospođa Slave podiže se iz stola, uredi hajine, uze molitvenik i prije nego će se uputiti uđe u sobu Pijerkovu, da ga pozdravi. Pijerko je sjedao za stolom, držeći pred sobom rastvorenu knigu Matije Flaka „0 crkvenoj povjesti." Nauka, i ideje ovoga pisca nemu su se sviđale, ma da se dubrovačka republika bila već izrazila proti Flakovim idejama i negovu nauku osudila kao protivnu katoličkoj crkvi. On je prebirao dakle stranice te knjige, samo da mu vrijeme prođe; kad ga prene dolazak majčin. — Pijerko moj, reče gospođa Slave; ja idem na misu, a dobro bi bilo da i ti malo izideš. — Ne ću majko, odgovori Pijerko, volim ostat doma. Nijesam još sasvijem dobro, pa me je strah da mi ne naudi. — Ah, uzdahnu majka i pritisnu ga na svoje grudi, pa pojubivši ga u čelo pohiti na misu. No prije nego će iziti zastane i preporuči djevojci, da pazi na gospara, ako mu bude što od potrebe. Kad majka izide, promrmla Pijerko: — I ona bi hotjela sve znatil Da joj pripovjedim, odmah bi otišla učiniti kakav zapis da se obratim, kako ona sveđ govori. Ali ne, ne ću joj ništa reći. Tako govoreći spusti se Pijerko na stočić, skuči se na sto i sakri lice među ruke, pak nastavi sam sobom: — Oh, Leno, kunem ti se, da ću ti se osvetiti. Ti mene odbijaš, mene, vlastelina dubrovačkog. Pa кб? Jedna pučanka. Dobro, dobro, viđećeš Leno, ko je Pijerko Pucić. Dakako, ti nijesi toliko ni kriva, koliko onaj ludov Ivan, koji te je nagovorio. Vilan jedan! Platiće mi i on, ali slano. Viđeće se je li jače tvoje srce ili moja voja. Slomiću ja onu zvijer, koja mi