СРЂ

— 232 —

umoran, tijelom i dušom. Svakako, negova odluka visi o drugim još neizvjesnim dogođajima. Oprostivši se od nih žurno se uputi put vile Carre. Kada dode do ograde obuze ga sumna, ima li pismo, ili je ostalo u sobi od učena u Vilaskuri. Cinilo mu se da gubi pamet. Pismo nije bilo ostalo u Vilaskuri, Kada ga rukom dotače, bolni grč mu steže sve živce. Ugrize se za usnu, bio bi pritisnuo i srce, da je mogao. On treba da nu upravja, treba dakle da je miran i jak! (Nastaviće se).

MORU. — I. E. L'anima mia rugge nei flutti. Carđucci.. Siiie more, elemente đivni, I kad tiho šapućeš uz žale I kad vjetri uspale te kivni! Bezbroj puta gledo sam ti vale, Kada biju izglodane hridi, Bjelom pjenom kada tebe hvale. Veličanstvo duh u tebi vidi Nečeg tajnog, što imena nema, I sitnijeh misli tad se stidi. Pogibija sveđ u tebi dr'jema, Koliko su proždrla tjelesa Nedra tvoja gluha i nijema! I vječito zrcališ nebesa Modru šaru i zlaćene zrake Nihovoga najjepšeg uresa. Al' kad sunce zađe za oblake I kad vihor noćni dan zam'jeni Valovi su tvoji tada rake, Smrt i život vojuju na pjeni. !•«