СРЂ

— 290 -

Веб, 2. avgusta 1900. V. I nega mi je nestalo! Bio sam se tako naučio na toga mladog darovitog slikara! Svaki dan ima već dva mjeseca liodio sam oko dcset iz jutra da ga obađem. Znao sam da mu lijcka nije, ali opet sam ga pohodio, eda ne posumna zašto ne dolazim Zašto nijesam kao drugi moji kolege, na koje učini utisak prvi, drugi, treći, ako ceš i deseti, koji odu ispod nihovih ruka ,,kud za vazda grese", ali za jedanajestog stalo im kao za lanski snijcg, jer se naviknu! Jučer prije nego li će preminut, reče mi: — Doktore, molim Vas, dodajte nh onaj karanfil! — i pokaza mi svojom iscijeđelom rukom put prozora, na pragu kojega bješe taj cvijet u kineškoj čašici s vodom. Dadoh mu ga, a on ga nieni pruži s onim ocima, iz kojih si mogao citati najplemenitiju dušu, i zadhe mu riječi bijahu: -т, Uzmi .za uspomenu! Beč, 10. avgusta 1900. Sinoć sam bio u Prateru da u onoj vrevi i halabuci zaboravim na one ncsretnike u klinici. Kad sam s onog kotača u „A 7 enedig an der \Vien" motrio Beč ispod sebe, promišjao sam, kako bi bilo lijepo, da u jedan put sve ode u netrag. Moj kolega, doktor Scliwarz, neki mi dan povijedao, da se nije nikada tako sretan i spokojan osjećao kao onog trenutka, kad je lahske godine pri izletu u Hochenegg pokliznuv mu se noga padao pedeset metara, dok ga nijesu zaustavile grane stabia, koje je stršilo iz pukotine strme liti, pri čem se onesvijestio. U samoni padanu on se je osjećao blažen, a nije mu padala na um pomisao o tome što će se od hega dogodit, kad ga pojubi mati zemja. Nega ništa nije gonilo na samoubojstvo • • • • • • • • • • • • • ■ • ■ Poslije pet godina vidio sam Mici, kod čije. sain rnajke stanovao nekad tri godine čekajuć dok mala obrši četrnajestu; Ona se JuJala na konu karusela Beč, 11. avgusta 1900. Kad sam jučer po podne u mojoj sobi htio izvađati jednu mikroskopičnu analizu i da