СРЂ

- 291 —

mi bude više svijetla otvarao staklo prozora, opazio sam vis-a-vis mladicu nalicnu Irmi i . . . . i uzalud moja dvosatna priprema na tu radnu! Nijesam mogao više ni pravo namjestit mikroskop. Ta mala čim me je opazila vragolasto. mi se nasmijala i iščezla. Iste večeri obaznao sam od vratara vis-a-vis kuće ko je ta neznanka Beč, 20. avgusta 1900. • • ■ • • • O n a hoće da idemo u Veneciju i sutra krećemo Venecija, 10. septembra 1900. U naručju Luize zaboravio sam Irmu. Nije to da varam samoga sebe, nego to je tako. Sjetio sam se ne doista i danas^ ali kada! — u sali Velikog Vijeća, kada ugledah mjesto, gdje bi inače imala bit slika dužda Marina Faliei'o, pokrito crnom zavjesom • • • • Venecija, 10. septembra 1900. • ."■ »•. ■ ■ • U ovo petnajest dana, što sam ovdje s Luizom, obišao sam skoro sve znamenitosti Venecije i pri tom se osvjedočio da Luiza nije obična guska. U iienom razgovoru nalazim naslade. Kad me uhiti „spleen", ona me veseli svojim sopranom. Stanujem kod jedne stare konteše, koja nam je pokazivala pergamene vezane u korice s crvenim velutom, na kojima fale' zlatne kopče, koje je ona otkinula sigurno eda zlato ne leži mrtvo. U Luizu se ta stara konteša zajubila i one su dvije uvijek zajedno, i ako se tek mimikom razumiju. Jučer po podne, dok sam prepisivao listine, što se odnose na moju obite}, a koje mi je prijatni čuvar arhiva dopustio da donesem u moj stan, Luiza bila otišla kod konteše. Poslije odu].eg vremena, što je ne bje natrag, htjedoh se dignuti da je pođem zamoliti nek mi igra štogod na fortepianu, kad li evo ne u sobi s gvantijerom u ruci, na kojoj je nosila filgan crne kafe. Bješe odjevena u odijelo Venecijanke otrag sto i pedeset godina. Konteša bila pomolila svoje staračko lice kroz na no-