СРЂ

— 314 —

Restijevoj nesreći; bojelo ga je jedino, što se nije htio negov savjet uvažiti i tako sačuvati se od ove nesreće. A sada? Sada je kasno. Sijedi Lukari, približivši se vas oplakan Boni, rece mu: — Bene dixisti. A on nemu: — Mentita est iniquitas sibi. Kad je knez dovršio izvješce, obodre opet vlastelu da ne klonu duhom i da se uzdaju u obranu svoga parca, koji ih ne ee zapustiti. Predloži državnu novčanu pomoć nastradalim porodicama, što vijeće jednoglasno usvoji, i javi da će se sutra u crkvi sv. Vlasija držati javne zadušnice za postradale vojnike, na kojijem će cijela vlada prisustvovati. Senat također odredi, da se izvještaj o ovoj katastrofi pribije na gradska vrata, e da svaki građanin sazna za broj i ime postradalih vojnika. Nakon ovoga knez raspusti vijeće i javi da će se naredna sjednica držati do dva dana, t. j. 17 istoga mjeseca. Sutra dan u osam ura bile su svečane zadušnice za postradalu momčad pod Algirom i Tripolom. Narod je hrlio u hram svoga parca, da se za nihove duše bogu pomoli. Knez sa svojom pratiiom i ostalom vlastelom već bijaše na svome mjestu. U sred crkve uzdizao se veličanstven parastos, bršjanom, čempresom i cvijećem iskićen. S desne strane stajala je ogromna kita cvijeća s crnom vrpcom privezana, Па kojoj se čitalo : Dilectissimo filio — Nobilis familia Restii. Nad crkvenim vratima bio je natpis na latinskome jeziku, koji je narod pozivao na molitvu. Službu je božiju obavjao glavom nadbiskup Trivulzio. Iza evanđela stupi pred parastos kanonik i dubrovački vlastelin Vito Bobali i izreče na talijanskome jeziku ganutjivo slovo, a dovrši po prilici ovako: „Plemeniti narode općine sv. Vlasija! Sudbina, koja nas je zadesila, bez sumne je teška; ali šta da uradimo *? Možda malaksati, možda očaju se podati ? Nikada. Okupismo se u ovaj hram svojega parca, da se za pale žrtve Bogu pomolimo. Spomenimo se riječi: koga Bog miluje onoga i kara. Bogu možda skrivismo, pokoru treba da vršimo. Uđesu se pokorimo i uprimo svim silama, da božiju pravdu više ne zadužimo. A sv. Vlasij, u čiji