СРЂ

315

se hram jutros okupismo, n« će zaboraviti svoga grada. On je branio naše stare, branice i nas j pod negovim stijegom stari naši jvojevaAe i pobijediše, pod istim stijegom vojujmo i mi i pobijedie'emo. I gore kušne negovom obranom mi prebrodismo, Pa i danas, kad bol stiska srce nase i niz lice spušta nam se suza, upravimo svoj pogled onome, koji je za toliko vijekova bio salus, spes et victoria reipublicae nostrae." Kad su u crkvi oko deset ura zadušnice svršile, narod se žalostivo iк crkve raziđe. Mnogi su otišli na gradska vrata, da pročitaju crni popis mrtvih mornara i uništenih brodova. * * Toga istoga jutra O. Jakob Lukari, provinciO franevački, zazove u svoju sobu O. Seraflna Katulića i javi mu da ima otputovati s hime u Italiju. 0. SjBrafin na tu vijest osta kao gromom ošinut, puče mu pred očima; ono, čega se najviše bojao, izvršilo se je. Znao je fratar da je ovo Pijerkovo maslo, ali što da uradi "? Provinčio je vlastelin i nema naae da će popustiti. Stao mu se ispričavati da je star i boležflv, a dugo putovane da bi mu moglo naškoditi, ali ništa nije koristilo, jer je provinčio jednako ostao pri svojoj odluci. Uzalud se bacio sklop|enili ruka pred svoga starješinu da ga liši te časti, koja je uvijek vlastelu zapadala, uzalud pred nim plakao; provinčio zapovjedi u ime svetoga posluha da se odmah spravi, jer da će sutra s nime putovati. Vijest da 0. Serafin mora s provinčalom putovati u Italiju, iznenadi i ostale fratre u samostanu; mnogi posumhaše da se radi o kakovoj spleci i nastojaše kod starješine prosvjedovati, ali ih suspensio a divinis, kojom im redodržavnik zaprijeti, brzo umiri. Nije bilo druge, O. Serafinu red je bilo pokoriti se vlasteoskoj voji svoga stai'ješine, koji ni pod fratarskom rnantijom nije znao zabaciti nasilnu aristokratsku bahatost. Jedino se mogao dobri fratar tješiti, da on nije ni prva ni zadna žrtva dubrovačke sinorije. Zaplakana lica povrati se on u svoju ćeliju, ne znajući šta bi sada uradio, kome se obratio. Predviđao je, da se ovim