СРЂ

— 325 —

Ah, bilo je možda boje da se nijesu vidjeli ni sada, da su se rastali bez posjednega zbogom. Clenezziju se ucini da Cortis oklijeva. — Odvažite se! rece mu. —- Ne mogu, odgovori Cortis. Jelena otvori svoju torbu i izvadi Chateaubriandov svezak, pokaza ga Cortisu pa ga opet spremi, pošto je izvukla jedno pismo koje mu pruži. — Za nega, reče ona. Cortis prihvati pismo i ruku s obje svoje, namignu Jeleni da joj hoce nešto tajno reći i položi joj na uho jedno zbogom, jedan lak cjelov što ga ona priini zatvorenih očiju, tražeći vazduli polu-otvorenim ustima. Cortis se od jednom trže korak natrag i pozdravi rukom. Vatreni lconi đipnuše naprijed. U isti tren ona se-baci licem na prozorčić. Cortis se pruži put, ne, misleći gotovo da hoće da iskoči na dvor, ali za tim vidjo samo jednu ruku, malu, golu ruku gdje visi kao mrtva niz prozor. Kola se više odavna ne viclahu, a on još gledaše nepomično na onu stranu. Ode put kuće shrvan, bez druge svijesti sjem gluhe boli u srcu. Ne uđe u vilu, već okrete putelkom koji paše na visoku gradine. Preskoči plot kod velike lipe, uzađe do stupa onamo gore, izmedu kestena što gledaju dolinu i ravnicu, i baci se u travu još mokru od kiše. Već je sve svršeno; sam je. Bože, što je učinio! Sunce je tamno, svijet je mrtav, srce mu se ledi. Zovnu : Jeleno, Jeleno ! Drveće i trave ćutahu u očajnu muku. Ležao je, ne mičući se, nemisleći, gledajući kako sporo prolaze oblaci, kako se neprestano preobražuju, uznemiren od nekakva nijema duha. Koliko mu je vremena tako proteklo, nije znao nikada. Napokon se podiže i sjede. Sve ga je bolelo: tijelo i duša. Ono pismo, zadne blago što mu ostajaše od Jelene, ima li ga pročitati odmah '? Za čas bješe promislio da pričeka večer, da ga sačuva za neutješnu uru. Promotri pismo. Bilo je u nezinim rukama; dakleje stvar sveta, za sveđ. Prisloni usne. Promotri, pojubi ga opet i baci