СРЂ

— Н40 —

Janka Tripova, Mare Spirova i Jozo Tomašev prekidoše razgovor i pracaliu ocima mujansku barku, koja se vozaSo blizu samanoga kraja put Oravca. Kad im je nesta iz vida iza gata kapetan Rada, upita Janka Tripova: — Danu, Jozo, koji su ono s kontom Krstom u barciV — Inžineri, šjora, što ili je konte doveo sa sobom iz Triješća, da ispitaju neku rudu u Kamenarima — odgovori Jozo Tomašev. — Rudu, je li? Jao, to ee i on pocet kao i pokoni konte Ilo kopat minijere — oglasi se Mare Špirova. E što ćeš, dobro moje, raea je raca! — odgovori joj Janka Tripova. — Rudu će ispitat samo onako usput, a glavno je kontu Krstu da mu ti inžineri izmjere koliko potok l^uta ima konskih sila, jer on misli gradit ta nekakve fabrike — htjede se popravit Jozo Tomašev. — Fabrike je li? Zle mu fabrikel samo da mu ti mžineri ne iziju i kosti, kao što su onome notaru u Kotpru — гебе Janka Tripova na to, pa nastavi: — Nego, moj Jozo, mi te zadržale, a konteša бека mušje! — Ima još dosta do podna, šjora! —odgovori Jozo Tomašev, i razgovor bi se bio još otego, da nije iza teze banuo šjor Spiro, listonoša, s pismom Janki Tripovoj od muža joj, a Mari Spirovoj od nekog vjerovnika. 2. Bješe jedne julske večeri te iste godine. Sunce je bilo zašlo za stolivskom gorom, a vrhunci planina kotorskog zalijeva kupahu se u grimiznoj boji. Niz gorska bila spuštala se ružičasta koprena i sve neodregjenijom bojom zastirala predmete. More bijaše mirno kao uje, sarno se gdje i gdje ufatile na neinu mrske, što ih večerni lahorić s kraja nabrao. l'oslije dnevne omai'e zemj.a je bila počela slobodnije disati, i vodene se pai'e š ne površja lagano dizaJiu. Niz Trojicu silazio doktor Sestokrilović na konu vraćajuć se iz Grbla. On je bio tog dana po župi obašao desetak bonika. Krenuo u cik zore iz doma; ne počinuo nego saliat o