СРЂ

— 341 —

podne kod kneza Bojkovića u Višnevu, već hodio po sunčanom rozopeku iz sela u aelo eitav božji jetni dan, a ne osjetio nikakva uraora. Veseo, kao Đurdev dan, razmiš|ajuć o plemieima u opancima bješe došao do Trojice; nego što bliže dolazaše moru i što se više fataše tama, negovo lice sve mrkije bivaše. Večerrii uzduh, kroz koji s više pronicavosti gledamo u dušu lucku, polako otkrivaše mu sve dosjetke, kojim se ]udi gledaju jedan drugomu približit; i bi mu žao. Pade mu na pamet, kako možc puki ludi slučaj riih dvoje odijelit, za navijek rastavit, a bili su so rodiii pod istom zvijezdom, a priroda ih bila stvorila da saciriavaju jednu cjelinu; i tuga mu se obavije oko srca. Dvadesetak radnika, što ВокеЈа, što Talijana, koji su cijeli bogovetni dan tesali kamen, prodoše mimo riega ćutec inramorke, kao da idu u sprovodu. Noge im klecaliu u kojenima od naporna rada, a neki se od riih teturao kao pijan, i ako nije tog dana no vođe okusio. Doktor Krile ih pozdravi, a oni u čudu da ih gospodin pozdravja, nijemo mu odzdravili skidajuć slamnate podrte šešire. „Ovim ludima ne pada na pamet da se prepiru o narodnosti!" reće u sebi doktor Krile za čas razvedriv so kad okrenuv koria pod sobom ugleda kitne Skajare, starinski Kotor, trudni Muo, pitomi Prčari, plemenitu Dobrotu i viteški mu rodni Perast, gdje kao labudovi na igalu jezera unaokolo okićena lovorikom počivaju, a slike im se kupaju. Gledajuć te labudove Krile se dao opet u razmišjarie. Viđaše u mašti svojoj brodove usidrene ispred palača dobrockih i prčaiiskih. Sjećao se iz djetiristva kapetana širokih, svilenih čakšira s patentom na glavi, a čibukom u ruci, koji su bili slavjeni po cijelom svijetu radi svojeg znaria i umjeća mrnarskog. Od tih živjaše još cigli jedan, kao što i jedan jedini od stotine brodova bješe ostao, eda ga mlađa generacija gleda, kako se pod l^iutom raspada. „I mi smo dosta krivi tome!" reče u sebi Kriie, a laka rumen proli mu se obrazom. * Kad dođe na okuk zadrie uzvojnice lovćenskog druma, sumrak se bješe ufatio jak i jedva se mogahu još razabrati predmeti u kitnoj dolini Škajara. Još malo, a uvalom se razlijegao srebrni gias zvona, što javjaše „Zdravu Mariju", i Krile prolazeć mimo kolibu ču kroz otvoreni prozorčić sitni glasić djeteta, što za majčinim mojaše pozdrav Gospi, pa i neliotice