СРЂ

— 348 —

Kroz sitnogoricu prear'iske gore рошајао se žižak da opet za čas nestane. Krile ga pratio ocima i moštao. Razgovorni vozači dvaput već otpočeli š nim razgovor, ali on im u kratko odgovori i nasta tišina; a nomu je ona toliko prijala. Prekidat svetost noćne tišine, cinaše mu se, kad prođe mimo zapušteni jedan dvorac, što mu na pamet donese stotinu drugih po Boki, isto kao i razgovarati se o besposlicam u starinskom hramu. Krile plakaše za minulim danima Boke, o čemu se i malo prije u Kotoru s prijatelima razgovarao, a svi mu priznali da se osjećaju nemoćni pomoći joj kako bi trebalo. Pricini mu se kao da i ista priroda tuži i jadikuje za cim i on Još malo, a s Markova vrta dopre do nega veselo pjevarre i svirka. Krile nehote digne ruku, kao da ira daje znak da prestanu, a u srcu mu bješe mučno, što i oni tarno ne tuguju; pa pomisli na nih s prezrenem čovjeka, kojega |uti fukara, što se smije siušajuć tragediju, kad bi imala plakati! * * * Bješe oko ponoći. Zrake mjesečine prodirahu kroz prozor sobe, u kojoj na naslonači počivaše Krile, a iz Irminog Jetnikovca u Stolivu sa fortepiana ozvanali zvuci, kao Chopinov Nocturno