СРЂ

— 442 —

2-i Grrađanin. Hoćemo ga čuti i sl'jediti, I hoćemo s nime umrijeti. Antonije. Moji dobri, mili prijateji, Vi ne dajte, da vas ja zanesem U tu plahu upornu bujicu. Oni, te su izvršili ovo, To su dojsta sve čestiti }udi; Koji lični razlog imađahu, Da to rade, vaj! ja ni sam ne znam; Al' su mudri i cestiti Judi, Pa će oni — o tom nema sumne S razlozima odv'jećati vama. Ja vi n'jesam došč, prijateli, Da vi štuknem srce u nedrima: Ja besjednik n'jesam кб što Bruto, Nego ja sam, kako svi me znate, Što me vidiš, ono me i piši, Pa ja ćutim prijateja svoga; A to znadu vrlo dobro oni, E no meni dozvoliše, javno Da nad nime spomen-slovo zborim. Jerbo ja vi zajsto nemadem Ni vr'jednosti ni r'ječi ni ruke Ni jedrine niti okretnosti Niti one besjednićke moći, Koja Judma zatalasa krvcu: Što u srcu, to mi na jeziku; Ja vam zborim što i sami znate: Kažem rane JubJenog Cesara, Ona b'jedna, b'jedna, n'jema usta, Pa im veju nek za mene zbore. No da ja sam Brut, a Brut Anton'je, Tad bi jednog vidjeli Anton'ja, B bi vaša usjalamtio srca, E bi svakoj Cesarovoj rani Podmetnuo jedan jezik živi, E bi iste stijene u Rimu Na ustanak užego i bunu.