СРЂ

S R Đ Ш5

God. III. Dubrovnik, 16. Jula 1904. Br. 13.

JEDNO VEČE PRI OGNU. Slika sa sela iz dubrovačke okoline. — K. P. Dominković. Ivuća, dobro okrečena, diže se samo na jedan tavan. Takove su gotovo sve kuee po našim selima. Uza samu kuću zidano je ognište. A prijelaz iz kuće u n pokriven je crijepom ili pločom, da brani za rđava vremena. Kod mnogih je kuća sve opasano zidom — avlija. U samoj smo sredini sela. Zimsko je doba, i to ono kišovito, kad kod nas katkad za čitave mjesece kiša pada, a uz to još i dosadna vlaga, kad se so u kući u drvenim solarama topi. Vrijeme inače vrlo dosađno i nezdravo. Na poju duva jaka jugovina, pođosta hladna. Razmahuje kišom tamo i amo, pa kad ti treba što preko sela ići, dobro se uviješ, svališ glavu na prsi i zažmuriš na oba oka; jer ti jaki vjetar sipje i vrca sitne kapje u lice i oči; svejedno kao da te iglama bode. Jadan se|ak tada je kod kuće, u pole mu vrijeme ne da. Cešće izađe pred kuću, prekrsti okom nebo u sve četiri strane, ima li nade da popusti, i hoće li igdje ugledati malo vedra. Želi on tad vedra neba, isto kao za Jetne žege liladne kiše. Evo je čitav sahat, da je „Zdrava Marija" zvonila na matici. Na po|u gust mrak, ne vidiš prsta pred okom. Ne čuješ ni da vižlad laje, niti da ko doziva. Samo jaki vjetar huji, premeće kišom i zavija granama; a one se svijaju, otimlu i pucaju; Da proz gusti mrak i sitne kaple ne dođe po koji tračak svjetlosti iz koje kuće u selu, mislio bi da si u pustini; sam bez svijeta.

37