СРЂ

- 599 -

oni na to ne obazirahu, već nastavjahu svoju trgovinu, braneći se da prodaju svoje vino. Kad se radi toga spor zaoštri, priteče fratrima u pomoć naslovni biskup Mrkana, te udari proklestvom svu vlastelu, koja su u vijeću glasovala u ovom sporu proti fratrima, te se božem ogriješila o slobodu erkve. Ovoga puta morala je vlada popustiti i u Rimu potražiti riješene od proklestva, koje im papa i uđijeli pod pogodbom, da se dokinu svi oni zakoni, koji se kose o crkvenu slobodu. Tek što se ta stvar izgladila, a već bukne nov spor. Te iste godine (1546)? Stijepo Zamana ubi svoga brata i skloni se u samostan franevaeki, ali vlada, zaboravivši odmah i svoja obećana i neprikosnovenost crkvenoga zem].išta, dađe ga izvući iz zakloništa i pritvoriti u svoje tamnice. Fratri zagrajaše, Rim opet prokune svu vlastelu, i Zamana. se vrati u samostan, odakle je kasnije kriomice izašao i pobjegao iz Dubrovnika. Od nekoliko vremena bijahu se ohladili odnošaji dubrovačke republike prama Mlecima, i senat je tražio prigodu kako bi udovojio mletackoj vladi i tako obnovio dobre odnošaje. Tu priliku pruži im mletački poslanik Stjepan Tiepolo, kad se vraćao iz Carigrada, vodeći sa sobom do četrdeset kona. Dubrovačka ^dada pričeka ga i ugosti na najsjajniji način; u negovu počast dade prirediti svečanosti, koje su trajale punih sedam dana, te ga tim tako obaveza, da je Tiepolo na polasku obećao, da će se kod svoje vlađe zauzeti za dubrovačke interese. Kroz ovo vrijeme crkovna je uprava u Dubrovniku tako malaksala, da ju je država morala zamijeniti u izvršivanu nezine najglavnije zadaće. Cesta odsutnost nadbiskupova, raspuštenost nižega svećenstva, dodiri sa više mane uzburkanim vjerskim novotarijama, humanizam, koji cvjetaše u Dubrovniku i bijaše otvorio vrata reformaciji, sve 'to zajedno bilo je pripravilo zemjište i u Dubrovniku protuvjerskijem novotarijama, i država sc morala pobrinuti, kako da tome na put stane već i s toga što se dubrovački puk, odan katoličkoj vjeri, počeo komešati proti takovu stanu. Već godine 1545. Veliko Vijeće uze inicijativu i pozove generalnoga vikara, da se sastane sa Stonskim biskupom i sa zastupnicima domenikanskoga i franevačkoga reda, pa da najpažjivije istraže, da li ko u gradu i u ostaloj državi ima luteranskih kniga, i, ако ih nađu, da povedu