СРЂ

604 —

falsifikovan. No pošto otpada falsifikovane u modernome smislu ove rijeci, izlazi da to nije ni glavni znak opacine ovoga kra]a. Mi među tijem držimo, da krajevi, koji se u XIX pjevanju spominu, nijesu zli samo po onome, sto im pjesnik ondje pripisuje, nego da ili tijem samo individualizuje kao Alberta Pragom, Filipa Lijepoga lalcom, Karla II celavošću i t. d. Jer je već Ottimo, kad je razjašnavao naš stih, na to promislio, pošto piše ovako: „0 ovome kra[u i o negovijema može se reći gore i grđe, nego li je pjesnik kazao. Imajući sina i od nega tri unuka, bojeći se da mu ne preotmu prijesto, opremi ih u Carigrad caru, svome zetu; u pismu mu preporuci, pošto se govori da mu oni rade o glavi, da ili zadrži u tamnici. I tako i učini. Zbog grozote tamnice otac trojice sinova gotovo izgubi vid; dvojica ga posluživahu, a treći bijaše povraćen djedu. Otac pogubijednoga od dva sina, a s drugijem utece iz tamnice i povrati se u Rašku, ulivati oca, o kojemu pjesnik govori, te ga umori u tamnici. Poslije toga za kratko je vrijeme vladao, te ga sinovi zamijeniše." Osnivajući se i na tu pricu, možemo zakjuciti, da je opaki kra]. Stefan Srijemski sasvim drukčiji od ostalijeh vladalaca negove rodbine. Jer zaista, ne obzirući se na svu krvavu onu historiju, koju Ottimo navodi, a u kojoj nema ni sjenke istine, nalazimo da je Uroš I bio cestit i slavan vladar, poštovan i cijeiien ne samo u Srbiji, nego pripoznavan dobrijem i od susjednijeh vladara. On bijaše zet Bele IV, kraja ugarskoga, a za tijem Baldovina II, cara carigradskoga; a radi svojijeh slavnijeh djela po smrti bi nazvan Velikijem. Tako isto ni Uroš II nije bio prost vladalac: po ženama bijaše u svojti s Karlom II sieilskijem, s Jovanom Anđelom sebastokratorom tesalskijem, Svetoslavom kralem bugarskijem, i s Anđronikom carem carigradskijem. Ako je pak zapovjedio, da sinu negovu iskopaju oci, to je ucinio, jer je ovaj pokušao bio, da ocu otme prijesto i krunu; ali ne bi poslušan, nego, šta više, kasnije pozove natrag k sebi sina, te mu đade da vlađa nad nekijem zemjama. Poslije smrti udostojio se časti otara; te danas u pravoslavnom kalendaru nalazimo na dan 30 oktobra (12 novembra) ime sv. Milutina, kraja srpskoga.