СРЂ

627 —

— Strašno! i onda u znak čuđena cvrkne nekoliko puta jezikom. — Nego znaš li šta Маго? Je li gotova ve6era, ja sam što... — Uha! prekine ga majstoriea zadovojno. Odavno je večera gotooo .. va. Tada majstor Petronije ugrijavši se ode s one strane pregrade noseći u ruci obuću, lcoju je bio svukao da bi boje zagrijao noge. Jedući posnu večeru, u којп je umakao svoje čupave brkove kao star mačak, pomisli na sutrašne mesojeđe i rekne zadovojno ženi: ■— Ha, sutra čim svane, Gliša će poći sa mnom, a ti gledaj, kad donesemo prase, da bude vrele vode te da ga odmah šurimo. Majstorica klimne glavom, pa reče podigavši glas: — Glišo, hajde, odgrni snijeg pred šupom, toliko je napadao, da se vrata ne mogu otvoriti, a treba da izneseš sagam i korito još večeras, jer. .. . i produži nešto govoriti svome mužu, psovati kućneg gazdu, koji im tjera inat: — Psina švapska. Došao ovamo da jede tuđ hjeb, gladničina. A dugove ne plaća kod „Сгпе mačke" .... Najmlađi u radionici ostavi obuću koju je mazao i ustane da posluša gazdaricu. Baš je čudnovat taj Gliša! Malen, nesrazmjerno skrojen, velike okrugle glave, s ugojenim licem kao pun mjesec. Kad se ta mjesečina nasmije, svaki se mišić pomakne: usta se jako razvuku, a uši mrdnu u nazad svojim gorhim dijelom, cijelo se tjeme pokrene, kosa pobjegne s uska čela, a nos istrči unaprijed. A kad se nije smijao, boginavo lice bilo mu je odveć ozbi|no, a pogled ni više ni mahe nego dostojanstven, i izgledalo je da se taj čovjek bavi Bog zna kakvim ozbijnim stvarima. Nije bio glup, ali jadnik ne bješe pismen, ne bješe nikada ništa pročitao u svome životu, a uvijek je mislio; ali te misli bjehu snovi! Ta ko ne poznaje snove na javi? Ali niko kao jadni Gliša

Poslije kratka vremena, Gliša se vrati u radionicu duvajući u prste i zasjedne na svoju nisku stolicu u jednom kutu