СРЂ

— 680 -

USTRIŠCI IZ SHAKESPEARE-A. ( 5 ) — Antun Krespi. Napisati resume „Romeja i Julije" bila bi uvrjeda za koju mu drago čitalačku publiku: ufam se, i za našu. Izostaje dakle obični uvod. I jednako cijenim, da je izlišno analizovat i ovaj dramat s jestetičke i jeticke strane, jer je čitalac toliko puta o njemu čuo govoriti, toliko ga je puta pročitao, toliko ga je puta u teatru vidio, da je o nemu, za cijelo, već stučio sebi pojam. Kakav god ovaj bio, dobar je, jer, ako išto, a ono po čisto „Jubav" svak shvata i ima pravo da shvata na svoj način. Ne ću da potane prozborim ni o prevedenoj Pojavi, pokle se ona broji među onijem premisama, koje, kad ih pred kijem spomenete, imaju vazda za prehodnika stereotipnu frazu: „како Vi to dobro znate". To više će se čitalac čuditi, kad ugleda ono mnoštvo biježaka. Sto ih toliko ima, znači, da je ta Pojava za prevodioca „tvrd orah", i ništa drugo. Trudnoća nije ovdje toliko u samome prijevodu, koliko u tehnici, a najpače u dotjeranom pretočehu jestetike. Prvo: ima dosta rimanijeh stihova; drugo: riječi su na mnogo mjesta izgovorom onomatopeje; treće: često zvuk fraze odgovara čustvu; i, napokon, stihovi su gdje-gdje kađencom prava melodija. To sve, naravski, govorim 0 matici. Prevodilac, koji hoće da pretoči takvo pjesničko remek-djelo, kao što je ovo, i nek je uvjeren da se ne će dovinuti matičinoj savršenosti, a 'no će se dajbudi promučiti, da ne bi kakvijem „Misstonom" razbio harmoniju. Jer prijevode „Romeja i Julije" nema da presudi razbor kritičara, već uho 1 čustvo. Koliko je god to na oko paradoksalno, ipak je tako. Iz ovo malo riječi mnim, da će čitalac iscrpsti naputak, kako ima čitati i kako ima prosuditi ovaj dramat. Uvidjeće prema tome i sani, da će mu, ako igdje, ama zanago u ovom ustrišku, biješke pokvariti i slast i utjesak, što bi, možda, od prijevoda dobio. Nek ili dakle mine: pojezija i kritika nijesu nikad šetnidrugovi bili.