СРЂ

— 731 —

Vlaho. Ma, dragi Niko, nemoj sve čevrjat') o Dubrovniku i Dubrovčanima! Kako da ne može bit skladno čejade i rodojubno i iz drugijeh našijeh krajeva! Niko. Jest, može! Ali kad to čejade postoji s narua, mi ga umijesimo po našu. Svi došjaci nakon malo vremena govore kako i mi, i ponašaju se na našu. Vlaho. Da, jest! Sveđ zanose. Ne možeš ti pridošoce") navrnut da ti govore kako i mi. Istom nihova djeca postanu u svemu Dubrovčani (бије se mužika). Ho, Ho! ne čuješ? Gdje je ovo mužika? Niko. Rekli su mi da su obedvije na dvoru. Danas je čista srijeda, prvi dan od korizme, pa idu izgorjet karnevala 3 ). Vlaho. A zbija, da, da! Jucer su bile završne poklade 4 ). (približa se mužika). Niko. Ovo je, gosparu Vlaho, hrvacka. (prolazi mužika udarajući s karnevalom put Gruža, a za riom graja i pjevaiie: Živjela Hrvacka I riezina prava! Cuvala se izroda, Izđajničkih glava! Slava mu, slava mu, Starceviću našemu! i ost.) (prošla je). Vlaho. Jesi li био? Niko. Blago si gluhomu! Vlaho. Baš tako ! Niko. A jeste li vidjeli puka za nom? Vlaho. E, e! da protrneš! Niko. Pa barem da kliču Strosmajeru! Vlaho. Nego komu? Niko. A nijeste čuli? — Starčeviću. Vlaho. Uh, uh, uh! Jadna nevojo! Baš se svijet ištetio, i ne cijeni više svoje prave rodojube, dobrotvore i preporoditeje.

') Blebetati. 2 ) Sliveno od pridošaoce, a ovo je od pridošalac (advena).

3 ) Slamnati čovjek, oličene poklade, što je običaj spaliti na čistu srijedu.

Od tal. il carnevale. ') Istiniti dogadaj u Dubrovniku g. 1902.