СРЂ

- 836 -

jer hoće da se ne samo s nama izjednače, nego vojšte da oni sami zavladaju, a nas starije da potisnu na stranu i u zabit kako nevajalu gvožđušinu. Slave. Da, da; sad sam razumjela. To ti je kako kakva plaha nevjesta, koja se okaša') i ne će da je punica vlada, nego bi htjela da ona drži kjuče od svega i da zapovijeda. Antun. Baš tako, pogodili ste. Slave. To ti je plod sadašnega odgajana stramputnoga i pogubnoga! Ma reci mi, Antune, koja je ta razlika u politici između nekijeh mladijeh i starijeh. Vi stariji — čini mi se držite se Hrvastva, a mlađi Srpstva Antun. Oni bi se držali i Turstva, saino da im je bit po vrhu. Pa jedan mi je od nih tako i гекб: ,,S Turcima, a ne s ovijem Hrvatima". Pa hajde sc ti s nima dogovaraj! Slave. To će bit sve istina, ma vaja što odbit i na mladost. Antun. Jest, vaja; ali popusti danas, popusti sutra, pa ti se oni razmahaju .... (pi'estalo uđararie). ' Slave. Hajdemo, Antune, onamo; obećala sam prošetat se s gosparom Nikom. (idu u salu). Pojava II. Cvijeta i Ivo (đolaze iz sale). Cvijeta. Ma čini mi se, dokture, da se ti večeras ž]e zabavjaš. Ivo. Kako ćete, gospo, da sam veseo, kad sve vidim križe oko mene; reklo bi se da smo na grobju Cvijeta. Je li to križi na prsima u gospara? Ivo. E, nijeste ih vidjeli po sali? Cvijeta. Ha, ha, ha! Ivo. Polako, gospo Cvijeta, molim Vas; er će ko mislit da Vas ja škakjem. Cvijeta. Ha, ha, ha! (idu). ') Prkositi.