СРЂ

— 925 —

— Eto tebi Jepirica đonijela pismo! Kazaćeš mi, što ti je pis6. S bogom! Nemam kada, јег sam zadocnila — reče djevojka i uputi se u selo. — Bože moj, ko zna što piše!?... misli u sebi Marija stojeći još na istom mjestu nekako smetena, a sve prevrće pismom, čas na jednu čas na drugu stranu, te gleda u n, kako da će joj samo pismo da prica što joj Ivan piše. Sto bi sada ona pregorjela, samo da zna citati! ? — Marko! — vikne trgnuvši se, kad vidi da joj sin Marko dolazi goneći pred sobom mazgu s vode. — Trci sine i zovi ćaću: eno ga gori u strani. Reci mu da brzo sacte, jer da je đošlo pismo od Ivana. Marija uleti u kuću sva zbunena. Zna da ima nešto da uradi, ali, kako je smetena, zaboravila je. Ugleda srećom ne upajen lumin. Brzo ga prižeže, te, dok ga je drhtavom rukom namještala pred sv. Nikolu, razlijegao se iznad sela jaki glas Markov: 0, ćaćaaa! U brzo dotrča Marko s ocem, oba zapijehani. —■ Jadna ti sam, ko će sad procitat što piše! Ko zna hoćo li koje dijete znati!.. . Hajdemo ovde u Nike Lovrove, ne bi li nam nezin mali pročito. — S tim riječima pošla je Marija u susret Nikoli i sinu, sva uzbuđena. Nih se troje uputi kroz selo, i kogodili je srio, išao je s nima da cuje što kniga kaže. Nađoše dijete ; malo mu je više od osam godina. Marija okrenula pismom prama suncu, trese nime na jednu stranu i počne drhtavom rukom da kida okrajak, dok u neke ne izvuce iz nega list i pruži ga malome. Mali, netom uzme list, čucne, prostre pismo na desno kojeno, uhvati ga tvrdo lijevom rukom, a desnim kažiprstom upro u vrh lista gdje pismo počine. Svi počučaše oko djeteta i sve čekaju, kad će početi. Mali izbujio oči, izdiže obrvama, nadimje usne i sve miče prstom po pismu, čas lijevo čas desno, a nikako da dobro složi riječ. Svi čekaju okolo nestrpjivo, dok u neke ne počne mali da čita, onako kako zna i može : D-dr-agi-ro-dit-eli! E-ev-o-v-va-vam — Aj, jadan sinko, kako to ne znaš ! ? — presječe ga nestrpjivo Marija, kad nije mogla da razumije maloga.