СРЂ

— 951

Ali negov najmiliji učenik skoči odmah na noge, dohvati Zaratustru za ruku i ovako progovori: »Tvoj nam vlastiti život tumaci ovaj san, Zaratustro! »Nijesi li ti sam onaj vjetar jaka zvižduka, što rastvara vrata dvorova smrti? »Nijesi li ti sam onaj sanduk pun svakojakih šala i anđeoskih životnih prilika? »U istinu, kao djetini posmijeh sa hijadu usta Zaratustra prodire u sva grobja, ismjehavajući cuvare noći i smrti, i sve one, kojima u ruci zveči kobno kjučevje. »Tvoj će ih posmijeh, Zaratustro, poplašiti i svaliti kao dah; hihova nemoć i hihovo obraćene posvjedočiće tvoju moć. »Ni u doba dugih sumraka i smrtonosnih umora, ti ne ćeš saći s našega obzorja, ti, braniteju života! »Po tebi se divismo novim zvjezdama, novim noćnim sjajijima; u istinu, tvoj posmijeh ti rastrije nad nama kao šaren šator. »Od sada će sa sviju mrtvačkih sanduka odjekivati djetini smijeh, nasilno će slavodobitan vjetar rastjerati jednim dahom svaku smrtnu umornost. »U istinu, ti vidje u snu svoje same neprijateje, i to bijaše najužasniji od tvojih snova! »Ali kao što se ti probudi i dođe k sebi, tako moraju i oni da se probude i da — dođu k tebi.« Tako prozbori učenik, i svi se tada skupiše okolo Zaratustre, prihvatiše ga za ruku i hoćahu ga nagovoriti da ostavi posteju i svoju tugu i da se povrati među nih. Zaratustra se ispravi na svome logu, a oko mu je bilo smućeno. Kao onaj, koji se vraća iz duga progonstva, on gledaše svoje učenike i posmatraše nihovo obličje, i još ih ne prepoznavaše. Ali kad ga podigoše na noge, oko mu se na jedanput promijeni; i on shvati sve što se dogodilo, pogladi rukom bradu i bistrim glasom reče: »Dobro je! Što je bilo, bilo je; spremite mi dobar ručak, i brzo! Tako hoću da okajem svoje ružne sne! »Ali i onaj prorok mora jesti i piti meni o bok; a u istinu znaću mu ja pokazati još jedno more, gdje da se utopi!« Tako progovori Zaratustra, ali poslije dugo se zagleda u učenika, koji bijaše protumačio san, i tresnu glavom.