СРЂ

— 1047 —

Lonjumel: Morao si platiti. La Brige: Regbi dajetako, jer kad ne htjedoh — moje je maleno imane naime oprezno namješteno, a moj maleni stan upisan je na ime trećega lica — šcepaše me za vrat i odvukose u Saint Pelagie na osnovu onog istog prava jačega, čije pogodnosti građani doduše ne mogu \ r iše nekažnivo uživati, ali čijim se prednostima država i nada}e koristi. — Imaš li još jednu? Lonjumel: Sto jednu? La Brige: Cigaretu. Ova mi se opet pod prstima rasprsla kako kupina. Lonjumel: Uzmi tu kutiju kraj sebe. La Brige: Ti me zastiđuješ. Lonjumel: Ali molim te, nikako. La Brige: Moj je zli udes htio, da po izvršenoj kazni budem prežedan i da uđem u jednu malu kafanu, da popijem jedno pivo, i da uzmem novine, koje su mi se ovdje nainjerile. Kad od jednom neki trbona, koji je kraj mene srkao čašu pelinkovca, povice: „Nemojte se libiti! Uzima kao da su novine negove! Vratite mi istoga časa list! Gle' ti lopova!" Lonjumel: Lopov? La Brige: Lopov! Lonjumel: Ti si ga naravno išćuškao! La Brige: To sam mogao učiniti! No ja promislih, da zakon ne dopušta sve ono, na što nam daju pravo mišice, i da je zabraneno činiti pravdu po sebi. S toga se zadovojih slegnuti ramenima i reći: „Lopov si ti!" Sto ćeš vidjeti, skoči čovjek kao opružno pero, izjavi se teško uvrijeđen i pozove se ončas na svjeđočanstvo neka dva stara glupaka, koji su, ne slušajući, igrali dame. Dva dana docnije tuži me na sreski sud radi uvrede poštena. Lonjumel: Tad si ti imao odmah predati protutužbu. La Brige: To sam odmah i učinio. Lonjumel: I pravo si uradio. LaBrige: Na žalost ja stajah pred svojim sucima s izvrsnom svjedogbom o ponašanu, dok je moj protivnik, na osnovu isprava koje je imao u ruci, mogao dokazati, da je bio osuđen na 5 godina robije radi provalne krađe. Posjedicu toga ti si zanago već pogodio. Dok je riječ ,,lopov" iz hegovijeh