СРЂ

- 1114 —

da te može spopasti vrtoglavica, grozno te mnči, đok naprotiv bezdan kao da ima savjesti, kao da te sarkastično motri, kao da te бека. Ne okrećeš oči put ponora, ali ga ćutiš i svakim korakom omjeraš pogibao i shvataš užas. Šta više, čini ti se da se pri svakom koraku, što ga učiniš, zemja ruši za tobom, a da ti ponestaje osprijeda, i ćuti se tjeskoba, kakvu ima bit kušao Simun Stilie'anin prvijeh dana, kad je osudio sebe da živi na stupu. Ali, srećom, putana se širi malo po malo, dok ne napravi okruglu livadicu, prekrijenu travom i cvijećem. Zaustavimo se da odahnemo i da odušimo, pa gledajmo. Dvije strane glinenoga mosta šire se, kod dolina, neprestanim nalaganem vršaka, kukova, cuneva, tako da, kad ga gledaš ozdo, može ti se činiti puka gotska katedrala, a viđena ozgor, cini se more uzburkano. Pomažu ovoj slici šare glinčeve sa sivom pozadinom, izbraždenom tamo i amo zelenijem ili namodrijem pojasima, ispresjecenom prugama žute i crvene zemje. Cini se doista more nakostriješeno, ostalo kristalizovano ili okameneno uslijed kakve ćarolije, gotovo da se opet zatalasa i zabuca, netom se prekine čarolija. Nastavimo. Naprijed, nad veoma visokom grbom, stoji samotna crkvica čijananska; s lijeve, među gustom šumom hrastovom, zabitnija i mana sedmeroizvorna crkvica. Ali da do ove dođeš, vala ti opet poći drugim laktom gorostasnoga zida. Eto nove pogibli i uznemirenosti! Kuku onome, koji pogleda u prazninu! Tren strave i putnik је izgubjen. Napokon, pomoću sv. Lucije i s mnogim oprezom, prispije se na širinu. Instinktivno se čovjek obazre da opet posmotri klanac; i veselo društvo gleda ga zapaneno i gotovo prestrašeno i začuđeno radi pogibli, kojoj se htjelo izvrći. Svak hoće da odmah ispriča svoje utiske: jedan veli, da je prešao bez рб muke i ne misleći ništa; drugi o malo da u rastresenosti nije posrnuo, kad je kraj nega jedna ptica prhla; poiieki gledajući u bezdan osjećao je da ga privlači; a poneki se za časak pobojao, e će ostati ondje, jašimice, bez snage da ide naprijed ili da se povrati. * No mladić, koji se na izmaku XII. vijeka popeo do sedmeroizvornog manastira i vidio Luciju, nije od tada znao za