СРЂ

— 1113 —

OPATICIN KLANAC.*) — Corrado Ricci. S Ozanskoga niosta na emilskoj cesti, daleko od Bolonje malo više od deset kilometara, kreće na brdo, duž vijugasta potocića, put zatvoren sa strana kapinikama i bijelijem glogom. Gdje uzbrdica postaje osjetUvijom, nad izgrbinom s desne, ima crkvica, obnovjena i bez vrijednosti, posvećena sv. Andriji. U jednoj kapeli te crkve pokopana je blažena Lucija, a o stjenama rise okovi onoga, koji ju je lubio. Je li povjest? je li legenda? Pod duginom koprenom divne jubavne pripovijetke je li možda preživjela uspomena o kakvoj zbijskoj strasti? Jaoh: nad grobom Lucijinim prošlo je gotovo osam vijekova! Cesmica, na koju je prekrasna koludrica obično išla da pokvasi suhe i presahnute oči od prevelikoga plakana, romoni još u sjeni dubrave; ali glasa sveticina već je nestalo, otrag stotine i stotine godina, u tišini smrti. Među vinogradima Jetnikovca Massei, od crkve sv. Andrije, uska putana pene so k vrhu brežulka Arliga. Eno osprijeda divnog i opasnog Opatičinoga Klanca. Spaja poput mosta dva brda, a doje, sa strana, ima dva potoka; zovu ih Centonare. Između dva ponora, kao gorostasan zid, diže se kianac. To je sedlo od Juskavoga glinca. Putana, koja mu označuje vrh, ili, gotovo bih rekao, oštrac, nije katkad šira od stope. Pa ipak gledajte: vesela četa alpinista, među kojijem ne fali gospođa i djece, slazi malo po malo put klanca. Sprijeda je najsmjeliji. On sokoli glasom i primjerom. Ostali slijede. Pntana, iz početka dosta široka i bezbijedna, ne zahtijeva pažne, te svi još čevrjaju i stupaju brzo. Ali do malo, pri naglu strmu zavoju, dvostruki ponor pokazuje se na jedanput, te uzbuđene ugasi raspoložene za čevr]anem. — Naprijed.... srčano. Putana se stješnuje; stješnuje se sve većma, nema više nego petnaest nego đeset centimetara. Niko više ne diše. Regbi, da i samo kucane srca može činit izgubiti ravnotežje. A strah,

*) Iz: „Rinascita, leggende e fantasie".