СРЂ

— 5 —

— Zar 'nako Lukane nagrdi jucer lozu Matiji. Zar se nijesi mogao proci toga zla. Danas ti za to sudimo, i nosićeš moru') oko crkve. Lukan stane cas кб nijem pa nešto misli; dok od jednom ne poleti rukom na noževe za silajem, i bilo bi krvi da ne skociše drugi. — Aja, Lukane! kaže mu dum M. Ko drugomu zlo čini vaja mu suditi. Ti isječo jučer Matiji lozu, a danas ćeš nositi moru oko crkve. Grijeh treba okajati. — Nijesam pope, Bog mi je svjedok ! Nijesam pope, očineg mi vida. Nijesam dum •— Stan'! ne kuni se krivo i ne griješi duše; prekide ga dum M. osornim glasom. Lukan umukne, prigne tiho glavu i stoji miran, nepomičan. Donesoše moru, vezaše mu je o vrat, te on s nome tri puta obiđe crkvu. Kazna je svršena. Kad mu skinuše moru, 110 reče ni riječi, već kao nijom tiho otiđe. Od toga doba Lukan nije nikako zalazio među svijet. Nije ni u crkvu đolazio da svijet izbjegne. Zamisli sarno, kako mu je bilo pri duši! Obilazio s morom crkvu. Sramota! Svijet ga kaže prstom a roditeji prijete nime djeci. Rijetko ga ludi vide, a on im se rjeđe ukazuje. Jedino svake subote o podne izlazio je iz kuće. Grledajuć u zemlu i ne pozdravjajuć nikoga preletio bi preko sela, te bi otišao ravno na svoj dolac vrh Markove kuće. Tu je svaki put ostajao neko vrijeme ko okamenen i samo gledao u Matijin dolac. Kažu ludi, te su ga sa strane gledali, da je i plakao. Sva su tri sela znala, da Lukan svake subote o podne izlazi na dolac. Mnogi kažu: kaje grijeh; mnogi: ko zna, da nije pravedan; a neki misle da je šenuo s pameću. Bježe godine ko potok niza stranu. Prošlo je evo punih četrdeset g.odina, od kako je Lukan obilazio crkvu mdrom, a svake subote jednako izlazi na dolac. Posijedio je od starosti, te ga u selu zovu „đed Lukan". Jedva ide, ali ne propušta ni jedne subote. — Jedne nedjeje zovne dum M. — sijed i star i

') Teški kamen, na jednom mjestu šnpal sa strane na stranu, te bi ga za kaznu objesili o vrat onome, te je na to bio suđen.