СРЂ

— 6 —

on — seoske knezove, da mu se nađu pred crkvom kad zvono javi službu božiju. Dodu knezovi, dođe narod, a niko ne zna što je. Počelo zvono da prikleniva a dum M. izađe iz crkve, nekako sjetan. Videlo se odmah, da tu nije bez neke. — Mir božiji s vama! pocne dum M., gleđajući čas u narod čas u crnu zemju. — Cuj puče i narode! nastavi tad tužno. Veliki grijeh sagriješismo Bogu i Lukanu M. Eto sinoc umrije Sćepan Vlahov. Ja ga izmirih s Bogom, a on mi ispoviđe, da je on u onaj vakat isjek6 lozu Matiji a ne Lukan M. Kazao mi je da vam to javim, i da pitam proštene u nega i u vas. Nego }udi slušajte što ćemo činiti. Poslije svete službe božije poću ja i sva tri kneza do deda Lukana, da mu pitamo proštene. A da mu u nekoliko namirimo muku i štetu, što je radi nas pretrpio, neka mu svako selo plati po deset talijera, a ja ću evo sam deset, jer sam najviše dušu ogrijcšio, te mu nijesam povjerovao kad mi se pravedan kleo. A ona nesretna dva doca, koji su uzrok svemu ovome, zvaćemo „Đedovo"; da se uvijek spomine, kako je đed Lukan pravedan trpio. — Evo sinko ! svrši mi kum Ivan da priča; ovo ti je uzrok, zašto ona dva doca u strani više Markove kuće zovemo „Đedovo". Eto, kako se je onda živjelo i sudilo; a danas?... — A danas!?.. promislim u sebi, ne odgovoriv mu ni riječi, jer sam u pitanu našao i odgovor.